Jedna nedjeljna misa, jedna crkva, u crkvi gužva. U jednom redu samo jedan čovjek. Sjednem do njega i odmah shvatim zašto. Oko njega širio se neugodan miris, da ne kažem nešto gore. Čovjek se nije kupao tjednima, možda mjesecima. Čovjek duge kose i brade, zgužvan, ofucan, do njega plastična vrećica, iz nje vire dronjci i prnje. Starac, beskućnik i prosjak k tome. Miris, da ne kažem smrad, zaista je bio priličan. Da se diskretno preselim negdje drugdje? A kako? Tko zna kakva mu je sudbina, koliko se u životu napatio, a ja cendram jer ne miriši na cvijeće čovjek koji možda spava u kartonskoj kutiji ili na klupi u parku pokriven novinama. Ne, ostajem gdje jesam. Prisjećam se još nekih scena iz američkih filmova o beskućnicima: mračan podrum, kaplje voda sa stropa, dopire odnekud slaba svjetlost, štakori… Brrr! Užasavam se miševa!...što sagriješih vrlo mnogo mišlju, riječju, djelom i propustom…misa je počela…moj grijeh, moj preveliki grijeh. Busam se u prsa i čujem odnekud glasić:

“Bilo bi lijepo, da i vi za Božić ugostite jednog beskućnika. I Papa nas poziva na suosjećanje s njima, da barem na taj dan nisu sami. Ovo je vrijeme koje trebamo posebno posvetiti bližnjima, čineći dobra djela… ovo je dobar radio za dobre ljude! “

To su zapravo moje riječi, nadobudno i pretenciozno izrečene u programu istog radija. Brzopleto i nepromišljeno izrečene. Ne znam što bih sad rekla. Glasić nastavlja:

Alergična na licemjere, ulizice i slične bezveznjake reagiram na jedini mogući način:

“Ne samo da ću ga pozvati na ručak nego ću ga pozvati i da se okupa!”

Donijela sam odluku i prestala se nadmudrivati sama sa sobom. Zaista ću to učiniti. Bit ću dosljedna. U tom trenutku beskućnik započinje rat sa samim sobom. Za vrijeme propovjedi, tu i tamo bi se oglasio, tiho i ne baš posve razumljivo, kao da se svađa sa svećenikom:

Hm, nije baš najzdravije pameti. Zna talijanski. Hm, hm, ne sviđa mi se to. I baš njega sam izabrala za svog beskućnika! Što ako me opljačka, premlati? Ili oboje? Lako je Papi udomiti prosjake kad ima švicarsku stražu. A ja? Zamišljam scene iz horor filmova, bolje da ih ne prepričavam. Nije baš mjesto ni vrijeme. Vrijeme prolazi uz pokoji nesuvisli komentar mog susjeda. Povremeno se uključim u ono što se događa oko mene.

“Pružite ruku mira jedni drugima…”

He, he. Okrećem se sa smiješkom prema mom beskućniku. On sjedi, poniknuo glavu, gleda me ispod oka i šuti. Kao da se prepao, što li? Rukama se grčevito drži za rub klupe, očigledno se ne namjerava ni pomaknuti a kamoli mi pružiti ruku. Ne znam što da radim. Da ga primim za ruku ili da ga ignoriram? Odlučim se ipak za ovo prvo. Vrlo pogrešno. Kad sam ga dodirnula, on odskoči kao opruga, izbeči oči i prosikće:

Čovjek je zaista bolestan. Okrećem se očekujući pomoć, potporu, razumijevanje, bilo što. Ništa. Eh! Situacija prilično neugodna. Promucam prema beskućniku:

“JESAM TI NEŠTO REKOOO?! ”