Zadaća novinara, kao i medija, uz informiranje, uvijek je bila i formiranje čitatelja. Neću, međutim, ulaziti u etičke ili moralne sadržaje onoga što bi u medijima čitatelje trebalo formirati, nego ću se zadržati samo na površini – na samom napisanom tekstu. Jedan od načina formiranja osoba svakako je i izobrazba. Sastavni dio te izobrazbe je i jezična kultura. Zadržao bih se u ovom prilogu upravo na tom dijelu – na doprinosu medija razvoju jezika ili općenito obogaćivanju korisnika medija i u jezičnom i pismenom smislu.

Najlakše je ovu temu promatrati kroz analizu pojedinih medijskih sadržaja, na osobit način onih koji se u javnosti pojavljuju u pisanom obliku, tj. u novinama ili na Internetu.

Prije svega, dobro je podsjetiti se da je nekada gotovo u svim medijima postojao cijeli niz osoba zaduženih za poboljšavanje kvaliteta onoga što će u tisku ugledati svjetlo dana. Danas, sa sveopćom težnjom da se svugdje zaposli što manji broj radnika, pojedine osobe moraju preuzimati i one poslove kojima nisu dorasle.

I onda i sada sâm novinar ne samo da napiše članak, nego ga potom i pročita, dotjera i priredi za predaju u redakciji. Nakon njega, i nekada davno, a i danas, urednik tekst pregledava, ispravlja, naglašava pojedine njegove dijelove, te ga još dotjeruje. Posao oko teksta zatim bi preuzimao redaktor, osoba čije je zvanje i zanimanje gotovo u svim medijima danas jednostavno dokinuto. Zadaća redaktora bila je tekst učiniti posve razumljivim, jasnim i čitljivim, ističući pojedine dijelove teksta, izmišljajući naslove, dotjerujući interpunkciju, premještajući pojedine dijelova teksta na mjesta na kojima bolje stoje itd. Redaktor je morao, dakle, biti izvrstan stručnjak koji znade svoj posao, ali i osoba koja poznaje što korisnici medija i na koji način žele vidjeti na novinskim stranicama. Ako on dobro obavi svoj posao, lektoru, sljedećem u nizu kontrolora novinarskog uratka, bit će puno lakše. Njegova zadaća je završno stručno jezično dotjerivanje članka koji bi uskoro, nakon što korektor obavi svoj dio posla i nakon zadnjeg urednikovog pogleda, trebao dobiti svoj konačni grafički oblik na novinskim stupcima. Za razliku od redaktora i korektora, lektori su ipak uglavnom uspjeli preživjeti, bar u većim redakcijama, ali i njihove usluge često se zaobilaze, a opravdanje su gotovo uvijek prekratki rokovi ili skupoća njihovih usluga.

Danas, u eri kompjuterizacije, neki novi i čudni strojevi kao da žele posve zamijeniti ljude. Daktilografi su sve malobrojniji, a i oni koji su uspjeli preživjeti morali su se prilagoditi pisanju na kompjuteru umjesto na pisaćoj mašini. Slovoslagari i meteri, budući da se više u tisku ne koristi olovni slog, ili su otpušteni, ili su se morali prekvalificirati. Slično su prošli i radnici u cinkografiji jer je ista olovna kob stigla i njih. Slike se sada digitaliziraju – pretvaraju u točkice – i izravno se iz kompjutera snimaju na filma, kao i tekstovi. I grafički urednici imaju sve manje posla, osobito ako ne razumiju princip rada kompjuterskih programa za prijelom teksta. Njihovu ulogu preuzimaju vješti kompjutoraši, dobri poznavatelji novih tehnologija i sve bolje upućeni u pravila novinarskog i novinskog zanata.

U cijelome lancu osoba koje su tekst na različite načine i u raznim fazama dotjerivale, tamo gdje je pojedinu stručnu osobu zamijenio stroj, i danas se uočavaju veći ili manji nedostaci. Većina tekstova objavljenih u nekim novinama ili na Internetu vrvi tipkarskim pogreškama, usprkos automatskoj kompjuterskoj provjeri gramatike i pravopisa. Ondje gdje je taj isti program zamijenio i lektora i korektora, stanje je još gore. Ni razina stilske dotjeranosti i ujednačenosti tekstova više nije ona koju je bilo moguće dosegnuti sporijim tempom rada i većim brojem osoba koje isti tekst nekoliko puta pregledavaju i ispravljaju.

Interpunkcija mnogih tekstova, osobito onih objavljenih na Internetu, ne zadovoljava niti kriterije znanja djece nižih razreda osnovne škole. Ne poštuje se ni osnovno pravilo da nakon interpunkcije dolazi razmak, a kamoli nešto složenija i zamršenija pravila pisanja. Neki autori npr. otvorenu zagradu zalijepe za prethodnu riječ, ali zato neposredno nakon nje ostave jedan ili dva razmaka. Isto čine i prije zatvorene zagrade, a riječ nakon nje opet zalijepe za zagradu. Tako tekstovi koje hrabri autori sami npr. postavljaju na web-stranice često izgledaju ovako:

Pisanje navodnika posve je slična priča. Pojedincima kao da uopće nije stalo do toga kako će ih i gdje napisati. Tako se koristi nekoliko tipova navodnika u istome tekstu. Jednom vrstom započinje navedeni tekst, a završava drugom. Navodnici su često, zahvaljujući MS Wordu, okrenuti naopako pa «navedeni tekst završava prije nego je započeo, a počinje ondje gdje bi trebao završiti».

U cijelome lancu osoba koje su tekst na različite načine i u raznim fazama dotjerivale, tamo gdje je pojedinu stručnu osobu zamijenio stroj, i danas se uočavaju veći ili manji nedostaci…

Jedna od pogrešaka koja svakodnevno dočekuje korisnike Windows XP operativnog sustava, onoga profesionalnog, djelomično prevedenog na hrvatski jezik, svakako je pozdravni izraz "dobrodošli" kod pokretanja kompjutera. Jasno je da riječ sama po sebi nije neispravna, ali u kontekstu u kojemu se pojavljuje, napisana je u pogrešnom obliku. Osobi ili osobama koje dočekujemo, što je i slučaj s kompjuterskom dobrodošlicom u program Windows XP, na dolasku govorimo: "Dobro došli!", pa bi tako trebalo pisati i na pozdravnom prozoru spomenutog programa. Neki ljudi su uvijek dobrodošli u našu kuću, a neki programi ili prijevodi istih možda baš i ne bi trebali biti "dobrodošli".

Slična pogreška događa se i u pisanju na kompjuteru, opet u Wordu jer on automatski ispravlja riječi koje slijede nakon točke. Ako ne pazite dogodit će vam se da ćete napisati da je nešto proslavljeno "10. prosinca 2002.", a kompjuterski pametnjaković će ispraviti da je to bilo "10. Prosinca 2002.", ili još gore: "2002-12-10" – malo sve naopako. Samo da se znade tko je tvorac programa.