"Skupina učenika 'iscipelarila' svojeg kolegu iz razreda." "Ravnatelj i učiteljica prebili učenika". "Profesor udario učenika". "Razred maturanata vraćen s maturalnog putovanja zbog droge". "Agresivnost u školama u porastu". Ti i takvi naslovi u našem dnevnom tisku otkrivaju kako je hrvatsko školstvo daleko od rajske predodžbe naraštaja današnjih roditelja o velikoj obitelji učenika, učitelja i nadležnih "struktura" koja je obilježila njihovo djetinjstvo.

"Danas ti je škola jako udaljena od zlatnog doba 'Vlaka u snijegu' i 'Družbe Pere Kvržice" – započeo mi uz kavu pričati stari poznanik, profesor u jednoj osnovnoj školi kojeg dugo nisam vidio. "Nekad su učitelji bili ugledni ljudi, ali danas, kad bi čovjek pratio kako današnje novine pišu u nama, stekao bi dojam da smo leglo prikrivenih pedofila i nasilnika koji samo čekaju da zviznu kojeg klinca. Te imamo dugačke praznike, te zapravo ništa ne radimo, te bez razloga štrajkamo... Kao, ne znamo kud bismo od obijesti! A nemaš se kome žaliti jer medije ne zanima naša strana istine. Zanimaju ih incidenti kojima nabijaju nakladu, a među ljudima siju nepovjerenje u školu kao ustanovu. Pa ako ti se takvo stanje ne sviđa, idi na burzu!"

"Kako to" – zapanjih se – "zar odgojni ideali više nisu jasni?"

"Meni više nisu, barem što se tiče sustava kao cjeline" – zaprepastio me moj znanac. "U komunizmu su nam govorili da trebamo djeci pomoći da se razviju u svestranu i humanističku osobnost. Danas se spominje odgoj za dobro građanstvo. To je OK, ali daj ti objasni klincima što to znači, kad oni preko filmova i svih medija stječu dojam da je 'in' imati puno love i ugađati si u svemu. Nije fora biti znanstvenik niti pisac bez love ili stana (kamoli učitelj), nego manekenka ili nogometaš. U gorem slučaju ono što je netko rekao – gostioničar, švercer i diler. Ukratko, društvo šalje klincima potpuno proturječne poruke; ustanove poput škole i Crkve govore jedno, a njihovi bogati medijski idoli koji su im objekt identifikacije najčešće nešto posve drugo. Pa nek' se roditelji i klinci snađu kako znaju u tome."

"Pa dobro, takvih klinaca sigurno nema mnogo" – primijetio sam.

"Nema ih tako mnogo, ali kao da se broj povećava. Svoje je učinio rat, svoje su donijele frustracije njihovih roditelja, a pogotovo mediji i medijsko nasilje. Kaže mi moja pedagogica da je na Zapadu u prosjeku 15% učenika u svakom razredu agresivno. U Hrvatskoj to je "samo" 14%. Nije to baš malo. Ako kolege u onoj školi ne mogu pristojnu djecu zaštititi od nasilnika i agresivaca u razredu, tad možemo svi skupa dati otkaz i otići kopati na njive."

"Daj molim te" – pobunio sam se. "Gdje je kršćanska nada? Ako je ikoji posao kao stvoren za kršćane, tad je to onaj u odgoju i obrazovanju."

"Slažem se, samo što moraš znati da naš odgojno-obrazovni sustav nije utemeljen na idealu njegovanja osobne odgovornosti prema Bogu nego više na odgajanju kultiviranog i ekonomski poduzetnog gentlemana koji za svoj život odgovara samome sebi. Možda je slučajno, ali ne mogu zaboraviti što je Stephen Covey napisao u knjizi 7 navika uspješnih obitelji. Naveo je da su 1942. godine glavni problemi s ponašanjem učenika u američkim javnim školama bili: žvakanje žvakaće gume na satu, brbljanje, trčanje hodnicima i takve sitne dječje tričarije. 1996. godine, kad su SAD bile bez konkurencije najbogatija i najmoćnija zemlja na svijetu, ti su problemi bili sasvim drugačiji. Drogiranje, tučnjave, ozljeđivanje drugih učenika, nošenje oružja u škole... Covey tvrdi da se to nekako podudarilo s ukidanjem zajedničke molitve u javnim školama. Možda je slučajno, ali enorman porast nasilništva u američkim školama jest činjenica.

"Tako nekako" – složio se moj znanac. "Samo, mislim da je već pet minuta poslije dvanaest. Hoće li nas itko čuti?"

Alen Matušek