Ana Volarić-Mršić, rođena je u Malom Lošinju 1963. godine. Završila Fakultet za turistički i hotelski management u Opatiji i studij teologije pri Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Završila je i dodatno doškolovanje pri Pedagoškom fakultetu u Rijeci, a trenutno završava magisterij iz bioetike na Fakultetu Bioetike u Rimu (prvom takve vrste u svijetu).

Radila je u turizmu, a na poziv biskupa predavala je vjeronauk u školi. Jedan je od osnivača i predsjednica Pokreta za život Krčke biskupije, bila je i ravnateljica i jedan je od osnivača Doma za duhovne susrete Betanija u Ćunskom (kod Malog Lošinja). Suradnik je Centra za bioetiku pri Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove, član Hrvatskog bioetičkog društva. Već cijeli niz godina angažirana je i kao katolički novinar, te je član Hrvatskog društva katoličkih novinara. Urednica je dvaju izdanja Centra za bioetiku: "Status ljudskog embrija" i "Kultura života" (nedavno izišla iz tiska).

Ana je i supruga i majka dvoje djece.

Tijekom studija na Fakultetu za marketing i management u Opatiji, pohađala sam studentski vjeronauk kod isusovaca. Vjeronauk je vodio p. Pero Nikolić. Tamo sam se upoznala s Ignacijevom duhovnošću. Zapelo mi je za uho njegovo geslo "Contemplatio in actione" – kontemplacija u akciji. Tamo sam doznala da postoji i studij za laike u Zagrebu kod isusovaca, koji sam i upisala kao izvanredni student. I evo, zalaganjem i svoje obitelji, diplomirala sam i ekonomiju i kasnije, kada su djeca već bila rođena, teologiju. Devedestih godina ukazala se potreba da se laici uključe u školski vjeronauk, i to sam i prihvatila. Šest godina radila sam kao vjeroučiteljica u višim razredima osnovne škole, u Malom Lošinju. Cilj mojeg laičkog zauzimanja unutar Crkve je približiti današnjim mladima aktualnost kontemplativnog života, jedne prave autentične duhovnosti koja ne sputava njihovo samoostvarenje nego im, naprotiv, omogućava da se na najljepši mogući način ostvare kao ljudi u onom zvanju kojeg si sami izaberu.

Moje iskustvo s mladima je vrlo pozitivno. Iz moje generacije vjeroučenika šest mladića je otišlo u sjemenište. Ali imali smo zaista mnogo aktivnosti u okviru župe što je meni bio cilj. Naše župske mise u Malom Lošinju bile su jako posjećene, i nedjeljom velik broj djece ide na misu. Što znači da to upisivanje vjeronauka nije samo formalno.

S mladima treba imati puno strpljenja i razumijevanja. Prije svega treba imati puno ljubavi. Kada čovjek ima ljubav za čovjeka – to se osjeti u kontaktu s njime, a mladi ljudi imaju što se toga tiče jako razvijen senzibilitet – i osobe koje im pokažu povjerenje, ljubav, razumijevanje, i svoje vrijeme – oni slijede. Poziv mladih je uvijek jedan visoki idealizam. Kad mladi čovjek osjeti da ima ideal, i uzor tog ideala da ga slijedi, da se ugleda na njega, on ga zaista i prihvaća. Prema tome, pogotovo danas, ne možemo držati instrukcije ili propovjedi o tome kako nasljedovati Krista, nego jednostavno pokazati primjerom da je to zaista moguće u svakodnevici, svatko u svom staležu.

Ja sam oko sebe zaista imala svećenike koji su prihvaćali laičke inicijative, ali isto tako bilo je i svećenika koji su i dan danas skeptični naspram laičkog angažiranja. Ali, nije problem u tome da Crkva ne prihvaća laičke inicijative, koliko možda, čisto individualni, subjektivni, osobni problemi pojedinaca, kao što je u sociološkom smislu u svim sredinama, na svakom radnom mjestu. Ima osoba koje jednostavno doživljavaju stvari drugačije i tu različitost onda problematiziraju u konflikte. Međutim, to čovjeku koji ima visoke ideale za nasljedovanje Kristovih evanđeoskih poruka zaista ne bi trebao biti problem. Dapače, mislim da i tu laici mogu rasti u krepostima, čeličit se, trpeći i nepravdu i progone, i ne znam kako bih to sve mogli nazvati. Kao što nam je naviješteno i u evanđelju, za radikalna opredjeljenja se i plaća. Ali to plaćanje ima smisla i čovjek koji je odlučio slijediti Isusov primjer neće odustati samo zbog toga, pa makar se njegovo angažiranje kao člana Crkve manifestiralo u drugim oblicima.

Laici se zaista trude svoj rad usustaviti, jer bez sustavnoga rada nema ni dobrih efekata, nema učinkovitosti, rasipaju nam se silnice. Što se tiče sadašnjeg trenutka, po onome koliko iz tiska pratim rad Vijeća za laike – sad se čitava stvar pomalo pokreće. Jako je dobro da ured ima zaposlenu osobu, koja će malo po malo sve te udruge okupiti i sa njima i dalje sustavno raditi – na kontaktima, na međusobnoj komunikaciji. Jer bez povezanosti, svaka udruga radi za sebe. Dakle, treba zaista nastojati ljude okupljati oko zajedničkih ciljeva, raditi sustavno da se ti ciljevi i realiziraju, i ne prepustiti se nekom stihijskom zajedništvu.

Pokret za život osnovan je 1992. godine, na inicijativu tadašnjega krčkog biskupa Josipa Bozanića, čije je i biskupsko geslo "Da život imaju". Uzor našeg organiziranog djelovanja bio je Pokret za život Italije, koji okuplja preko 120 udruga na biskupijskim razinama. U Italiji je to isključivo laički pokret sa podrškom Svetog Oca i mnogih biskupa u Italiji. Pokret u Italiji djeluje već preko dvadeset godina i njihovo iskustvo je da se može, unatoč mnogim otporima, čak i od strane Crkve i samih laika, koji nisu toliko duboko zašli u problematiku ugroženosti čovjekovog identiteta danas (pogotovu kad se radi o početku i kraju ljudskoga života). A baš na tom području veliki su problemi. Danas već i zakoni dovode u pitanje zaštitu ljudskoga života. Mi više nismo u socijalizmu, dakle nismo u jednoumlju gdje moramo bezuvjetno prihvaćati predloške zakona, a ipak ih prihvaćamo, u negativnom smislu. Društvo još uvijek nije svjesno katastrofalnih poteza koji se vuku protiv ljudskog dostojanstva. Stanje je alarmantno. Pokret za život je taj koji bi trebao buditi ljudsku svijest o svetosti i nepovredivosti ljudskoga života, a ne rušiti nekakve sisteme. Smisao mu je, promocijom vrijednosti života, dovesti ljude do jedine istine o čovjeku, a to je da je čovjekov život Božji dar i da ga kao takvog treba poštivati od samoga začeća.

Kroz deset godina rada u Krčkoj biskupiji uspjeli smo, ako ništa drugo, barem biti prihvaćeni, kao građanska udruga. Integrirani smo i uključeni u sva zbivanja u većim općinama. Dakle afirmirani smo. Iz gradskih proračuna se dobivaju i sredstva za naš rad. Ne toliko velika, ali ipak, simbolično nas tretiraju ravnopravno s ostalim aktivistima u općini (npr. školskim klubovima). Što se tiče potpore Crkve, biskup Valter Župan (koji je bio dugogodišnji duhovnik Pokreta) priznao nas je 2000. godine kao vjerničko-laičko društvo i kao takvi imamo i Crkveno priznanje za svoj rad i podršku mjesnoga biskupa. Od projekata, našem je Pokretu posebno na srcu obilježavanje Dana života, kroz pripremne radnje i motivaciju vjeroučenika u suradnji sa Katehetskim uredom. Zatim, organiziranje javnih tribina, razne proslave; Majčinoga dana, Očevog dana, Dana bolesnika, Dana planeta Zemlje – sve ono što zadire u kvalitetu ljudskoga života. Obilazimo i domove umirovljenika. Neki od naših članova uključili su se i u Caritasov projekt za edukaciju zaposlenih u obiteljskim savjetovalištima.

Dapače, smisao udruživanja vjernika trebao bi biti djelovanje na razini građanstva, zato što unutar Crkve imamo propovijedi naših svećenika i crkvene dokumente koje smo kao vjernici dužni upoznavati i živjeti po njima. Mislim da su ostali naši sugrađani zakinuti ukoliko im nije dostupna i ta Radosna vijest upućena svakom čovjeku. I današnji papa Ivan Pavao II. uvijek se obraća članovima Crkve ali i svim ljudima dobre volje, kojih sigurno nije malen broj oko nas samo ih treba primijetiti i njihovu ispruženu ruku za suradnju prihvatiti, jer ukoliko je vjernik isključiv, mislim da nije autentičan Isusov svjedok. Isus se često puta iznenadio velikom vjerom baš osoba koje nisu bile iz njegovog izabranog naroda. I uvijek je pohvalio vjeru onih za koje se ne bi očekivalo da će na Njegovu riječ povjerovati i nasljedovati ga. Mislim da je poslanje nas kršćana upravo to da budemo sol za sve. Ne namećući, ne sablažnjavajući svojim nastupima ostale, ali mislim da se dobrota itekako prepoznaje, bez obzira na svjetonazor i bez obzira na vjeroispovijest.

Iz osobnog iskustva mogu reći da je veliki broj ljudi u našem društvu ranjen. Uzroke ranjavanja ne treba sada tražiti nigdje. To je činjenica, jer niti jedan čovjek nije rastao u savršeno zdravim uvjetima. Nitko, pa niti ja. Znači svi imamo tih dimenzija koje treba kroz duhovnost usavršiti, konačno, to je poziv na svetost svakom kršćaninu. To je ono prvo zbog čega se ljudi odazivaju. Drugo. Čitava naša socijalna situacija ukazuje na velike probleme – od najosnovnijih kao što je nezaposlenost do ostalih lančanih problema –kao droge i beznađa. Znači, ipak se naši ljudi trude naći smisao i u ovim sada uvjetima kakvi jesu i koje možda trenutno ne mogu promijeniti, ali ja sam sigurna da će kroz takav jedan sustavan rad na duhovnosti naše društvo morati kvalitativno odskočiti. Duhovni potencijal hrvatskog naroda mora kad-tad doći do izražaja. Samo treba prepoznati tu dobrotu i taj potencijal u svakodnevnici i mislim da će naše društvo biti itekako obnovljeno. Ja sam veliki optimist!

Ja sam, Bogu hvala, imala podršku svojih članova obitelji. Što znači da je idealizam za služenje evanđelju ideal čitave moje obitelji – i mog supruga i moje djece, jer bez zajedničkog dogovora to ne bi moglo ići. Osim podrške obitelji imala sam i podršku ljudi iz Crkve o kojima je moje životno usmjerenje na neki način ovisilo. Zahvaljujući i biskupu, koji je prepoznavao u mom laičkom radu potencijal upravo u vlastitoj biskupiji. To su zaista pozitivni, lijepi znakovi, koji govore da ima i crkvenih ljudi koji u nama laicima prepoznaju nezamjenjivu ulogu, jer svaka je uloga nezamjenjiva i samo usklađivanjem tih pojedinačnih nezamjenjivih uloga, može se harmonično funkcionirat. I župa, i biskupija, i čitava Crkva.

Društvo još uvijek nije svjesno katastrofalnih poteza koji se vuku protiv ljudskog dostojanstva. Stanje je alarmantno. Pokret za život je taj koji bi trebao buditi ljudsku svijest o svetosti i nepovredivosti ljudskoga života, a ne rušiti nekakve sisteme. Smisao mu je, promocijom vrijednosti života, dovesti ljude do jedine istine o čovjeku, a to je da je čovjekov život Božji dar i da ga kao takvog treba poštivati od samoga začeća.

Mislim da je razboritost i mudrost svakog angažiranog vjernika laika u tome da odmjeri koliko treba davati isključivo u okviru svoje obitelji, ali koliko izvan obitelji, jer društvena dimenzija nije zanemariva u kršćanskom životu. Žena velik dio svog talenta, karizmi, mora ipak, prije svega, ugraditi u vlastitu djecu. I to je jedan vid svjedočenja. A, ukoliko ima i jaku vjeru, mislim da joj se onda otvaraju i mogućnosti da djeluje u društvu. Čak i možda kroz koji puta indirektne i ne baš velike poteze, može se puno napraviti. Kroz taj "ženski genij", kako ga Papa naziva, ženskom komunikacijom i uspostavom dijaloga sa vanjskim svijetom. Žena je uvijek ta koja je zaista otvorena za prihvaćanje. Tako da je, za mene, poziv svake kršćanske žene da bude osoba koja će odgajati čovječanstvo za prihvaćanje, za dijalog, za toleranciju, za oplemenjivanje onim vrednotama koje ovo naše društvo treba. To je prije svega ljubav i strpljenje. Tu raste zajedništvo i to je po meni kvasac Katoličke Crkve. Sam čovjek ne može ništa, sama obitelj kao takva ne može svjedočit. Mi smo pozvani biti zajedništvo.

Ne bojte se života. Život je veliki dar. Život je veliki izazov. Život za mladog čovjeka znači poziv na ostvarenje velikih Božjih planova. Prepoznati te Božje planove je velika milost koju Isus poklanja svakome koji Ga nasljeduje, a On je htio svjedočiti u prilog života uzevši našu svakodnevnicu od običnog malog djeteta u, možemo reći, skromnim uvjetima. Poistovjećujući se sa najprosječnijim ljudskim životom, čak i do bijede, pokazujući nam kako je svetost života toliko nedodirljiva da je čak ni siromaštvo ne može pogaziti, ali i ne ostavljajući po strani ni one osobe koje su stjecajem okolnosti u puno povoljnijim uvjetima. Prema tome, život je lijep bez obzira u kojim ga uvjetima živimo. Bitno ga je prihvatiti. Kada čovjek to prihvati, onda tek kreće, onda iskra doživljava svoju realizaciju u eksploziji radosti koja se događa u svakom ljudskom životu.