Draga Martina,

Crkva već stoljećima za uzor obiteljima stavlja Svetu Obitelj. Kada malo bolje razmislimo o tome, čini se da to zapravo i nema smisla. Kako nam može biti uzor - ako Marija i Josip nisu živjeli kao normalna obitelj pogotovu u smislu seksualnosti? Zatim, Crkva potiče obitelji da imaju što više djece, a Marija i Josip nisu imali djece (zašto?). Dijete koje su odgajali bio je Isus, koji je Bog, tj. bezgrešan! Koliko su se Marija i Josip morali truditi oko odgoja djeteta?

Nakon svega navedenog, kako opravdati da se Sveta Obitelj uporno stavlja za uzor "normalnim" obiteljima?

Nadam se da ćete se usuditi objaviti moje pitanje i iskreno potražiti odgovor!

Srdačan pozdrav.

Mladen

Dragi Mladene,

Pitanja koja si postavio više su nego zanimljiva i pokušat ću odgovoriti i više nego iskreno jer ne radi se samo o odgovoru, već o drugačijoj perspektivi gledanja na normalnu (kako ti kažeš) obitelj, a onda i na onu o kojoj možemo govoriti s velikim slovom i pridjevom "sveta".

Tvoje me je pismo iznenadilo kratkim i strelovitim pitanjima. Sama činjenica da je ono stiglo na adresu Pogledove rubrike posvećene ljubavi govori da u sebi nosiš dovoljno odgovornosti i razumijevanja da obitelj ne promatraš, kako se često radi u našemu društvu, izvan "logike" ljubavi. Zašto to kažem? Ljubav je pojam koji se ne koristi u zakonima, jer njezina logika ne poznaje pravila. Društvo svojim zakonima nastoji urediti odnose među pojedincima, a koji su, kao što i sam znaš, tako komplicirani da nije čudno da se oni moraju uvijek iznova usklađivati, preispitivati i mijenjati (kao što smo u posljednje vrijeme imali priliku vidjeti s obiteljskim zakonom). Opasno je pri tome, zbog tisuće problema i situacija koje zakon nastoji predvidjeti, izgubiti iz vida principe i temelje, koji obitelj shvaćaju kao "prisnu zajednicu života i ljubavi", a ne kao ugovor između dvoje odraslih i slobodnih ljudi. Ako je obitelj samo ugovor, a ne privilegirano mjesto oblikovanja čovjekova identiteta, te ako nema nikakve veze s rađanjem kao sastavnom dimenzijom čovjeka kao osobe stvorene za zajedništvo u ljubavi, nije čudno da su u zakonima nekih europskih zemalja legalizirane homoseksualne veze. Zaboravlja se, kako piše papa Ivan Pavao II. u Familiaris Consortio, da je obitelj "kolijevka i najdjelotvornije sredstvo za očovječenje i uosobljenje društva" (n. 43)

Pokušajmo sada zajedno uprti pogled u Svetu Obitelj i vidjeti što nam ona o onoj "normalnoj" ima za reći. Prije svega potrebno je istaknuti da svaka usporedba ima i svoja ograničenja. To bi značilo da Blaženu Djevicu Mariju ne možemo npr. nasljedovati u njezinoj bezgrešnosti jer smo začeti i rođeni s istočnim grijehom. Isto tako i usporedba "normalne" obitelji sa "Svetom" ima svojih ograničenosti. Mariju i Josipa, a donekle i Isusa, možemo ipak nasljedovati u onome čime nas je Bog obdario. To znači prije svega u ljubavi, a ljubav je domišljata i izražava se na veoma različite načine te se primjenjuje u skladu sa životnom situacijom i stanjem u kojemu se pojedina osoba nalazi. Tako Svetu Obitelj mogu nasljedovati bračni parovi s puno djece, i oni s jednim djetetom, ali i oni koji ne mogu imati djecu. Mogu ih nasljedovati i Bogu posvećene osobe u svom zajedničkom bratskom i sestrinskom životu, ali usporedba i ovdje ima svojih ograničenosti. Ljubav je, dakle, u korijenu svakoga zajedničkog života i ona je ona koja stvara obitelj, povezuje je, usrećuje i daje joj uzvišeniji smisao.

Ipak, moram te upozoriti na još jednu teškoću na koju nailazimo upravo mi kršćani u našem svakodnevnom životu. Zaboravili smo na svetost. Lijepo smo je pospremili sa životopisima svetaca u knjige i pomalo ravnodušno prihvatili ideje koje nam društvo o njoj nameće, uvjerivši nas kako sami sebi moramo biti na prvom mjestu ako ne želimo da nas drugi pregaze u bjesomučnoj utrci za napretkom i boljim standardom (npr. koliko je samo žena, bojeći se da će izgubiti posao, odgodilo ili se uopće nije ni odlučila na materinstvo). Svetost nije odvojena od svakodnevnice. Dapače, svetost nam je nužna u životu i moguća je upravo zato što označava hrabrost za istinu koja se nalazi u nama i oko nas. Slijediti je ne znači izgubiti se u nekim apstraktnim vodama, nego otvorenim očima prepoznati je u realnom životu. Istina se ne izmišlja, ona se živi. Pokušaj nekada razmišljati o onome što nam Biblija poručuje kada kaže da je "Riječ tijelom postala i prebivala među nama" (Iv 1,14). Isus, poslan od Oca, u svijet ulazi upravo preko obitelji, čiji su izvori zapisani u ljudsko biće od samog početka. U stvarateljskom činu Bog je muškarca i ženu stvorio "na svoju sliku i priliku" (Post 1, 27) kako bi postali "jedno tijelo" (Post 2, 24), ili, drugim riječima, zajednica života, koja zahvaljujući njihovoj međusobnoj ljubavi, oblikuje "ujedinjenu cjelovitost" (FC 11).

Dragi Mladen, ne želim te zbunjivati nikakvom teologijom i filozofijom o obitelji, ali želim te natjerati da počneš razmišljati o "istini" obitelji, o onome što je u Božjem naumu, a što je nama putem Objave moguće dokučiti. "Zbog toga su bitne riječi Objave, naime ‘Bog ljubi svoj narod’, izgovorene živim i konkretnim izrazima kojima muž i žena izražavaju svoju bračnu ljubav. Njihova ljubavna veza postaje slikom i simbolom Saveza koji povezuje Boga i njegov narod" (FC 12). Samo ako ne izgubiš iz vida perspektivu ljubavi i života, bit će ti jasno da u jednoj obitelj nije bitan broj djece, nego ljubav i otvorenost kojom se prihvaća novi život. Seksualnost nam Bog nije dao bez razloga i samo zbog užitka. Uostalom, djeca su osobe i ona se ne zbrajaju, nego vole i prihvaćaju. To je napravila i Marija svojim "da" Bogu. To je učinio i Josip svojim "da" Bogu, kao što nam Biblija prekrasno prenosi. I oni su bili "normalna" obitelj, točnije "prisna zajednica života i ljubavi" (Gaudium et spes 48).

Za kraj, ostaje mi još odgovoriti na tvoje pitanje o odgoju. Odgoj nije moć koju roditelji posjeduju s ciljem da preoblikuje osobu prema svojim zamislima (a i grijeh je redovito stvar između osobe i Boga, čega svaki roditelj mora biti svjestan). Odgoj je odgovornost da osoba koja nam je povjerena ne promaši cilj zbog kojeg i za koji je stvorena. Upravo u Mariji Bogorodici imamo sliku te velike odgovornosti. Sjeti se samo radosnog otajstva sv. krunice koje molimo na posljednjoj desetici. I Marija se zajedno s Josipom zabrinula gdje je Isus, a bilo mu je već 12 godina. Našla ga je u Hramu gdje razgovara s učiteljima.

Martina