Uvijek kad se približe dani godišnjih odmora i mediji se započnu baviti nekim zabavnijim, kako se obično kaže, lakšim temama. Nekako kao da se pokušavaju izbjegavati ona bolna pitanja o kojima se tijekom godine naširoko raspravlja, ali na koja ili nema odgovora ili ga je teško i mučno naći. Problemi se jednostavno malo odgode, u stilu: to ćemo rješavati kad se vratimo s godišnjeg odmora.

Usprkos tom trendu odgađanja i nerješavanja, ne samo problema, nego i poslova, ne bih htio praviti društvo onima koji na taj način drugima nanose nepravde, stvaraju poteškoće i uzrokuju velike štete. Mislim da je ipak bolje, prije odlaska na zasluženi odmor, riješiti bar one obveze koje smo već odavno bili dužni izvršiti, ali dobro je napraviti i sve ono što je moguće i bez odgađanja učiniti. Čovjek se tako osjeća bolje i lakše se može odmoriti jer znade da ga nakon godišnjeg odmora ne čeka neka mučna stara obveza, nego samo one redovite, svakodnevne i nove. S kršćanskog stajališta gledano, to bi se moglo nazvati savjesnošću pri izvršavanju vlastitih obveza koje smo dužni ispuniti točno, što bolje i na vrijeme.

Ah, da, zaboravio sam jednu sitnicu. Raspisao se o savjesnosti u radu, a zaboravio sam da mnogi uopće nemaju priliku pokazati se savjesnima ili nesavjesnima. Nedostaje im jedna sitnica - posao. Možda su ga i imali, ali u međuvremenu su ostali bez njega zbog raznoraznih razloga: propala firma, (ot)kupio je i opljačkao neki od naših mnogobrojnih bogataša, nadležni su proglasili stečaj u firmi, otpustili radnike i otišli na neko egzotično otočje proslaviti svoj poslovni uspjeh.

---

Današnji poslodavci često se ponašaju kao najgori kmetovlasnici. Samo njihov je bog profit, što brža zarada, novac, što šire tržište itd. Ne postoje za njih ni Božje, ni crkveni, ni ljudske zapovijedi - glavni zakon im je vlastiti materijalni interes. Čak i one tvrtke koje inače u svojim matičnim zemljama (npr. u Austriji) poštuju zakone maksimalne dužine radnog vremena i obveze glede neradnih dana svojih radnika, u Hrvatskoj se ponašaju posve drugačije.

---

Teško je u današnjem društvu govoriti o zaposlenju, o pravima radnika, o zasluženoj plaći i o još zaslužnijem odmoru. Ali ima i onih koji se toga ne boje. Tako, prije neki dan, gledam i slušam na televiziji jednu gospođu iz nekoga od sindikata koja hrabro i otvoreno proziva one tvrtke koje se bave doslovnim iskorištavanjem vlastitih radnika. Uglavnom je iznosila imena velikih trgovačkih centara. Došli smo dotle, kaže dotična sindikalistkinja, da se naši radnici u spomenutim firmama nalaze u gorem položaju nego što su bili kmetovi. Kmetovi su bar nedjeljom mogli odmoriti se od svakodnevnih poslova jer im je gazda obično bio vjernik i jer je znao da se nedjeljom ne smije raditi. Današnji poslodavci često se ponašaju kao najgori kmetovlasnici. Samo njihov je bog profit, što brža zarada, novac, što šire tržište itd. Ne postoje za njih ni Božje, ni crkveni, ni ljudske zapovijedi - glavni zakon im je vlastiti materijalni interes. Čak i one tvrtke koje inače u svojim matičnim zemljama (npr. u Austriji) poštuju zakone maksimalne dužine radnog vremena i obveze glede neradnih dana svojih radnika, u Hrvatskoj se ponašaju posve drugačije. Iskorištavanje radnika ide dotle da bi se na račun njihovih odrađenih prekovremenih radnih sati, koji su najčešće neplaćeni, moglo zaposliti još desetak tisuća radnika.

To doslovno znači da sadašnji (ne)sretnici rade poslove na kojima bi se moglo zaposliti još nekoliko tisuća njihovih kolega i kolegica koji jedva čekaju da se neko radno mjesto isprazni. E, upravo u tome i jest sredstvo držanja u pokornosti (ne)sretnika koji imaju posao, jer na taj isti posao čeka i po nekoliko desetaka njihovih kolegica i kolega i čim se netko od spomenutih (ne)sretnika pobuni, odmah će ga zamijeniti onaj ili ona koji jedva čekaju - iako još ne znaju baš najbolje što ih na novom radnom mjestu čeka.

Ima li to ikakve veze s medijima? Nažalost, ima! Nije tužna situacija sa zaposlenicima katastrofalna samo u veletrgovina, nego i u medijskim kućama. Jasna Ulaga-Valić, glavna urednica HTV-a, otvoreno ističe na kakve probleme nailazi u procesu restrukturacije našega glavnog medija. Govori da mnogi mlađi suradnici, koji su u međuvremenu ušli i u srednje godine života, niti nakon deset godina kvalitetnog rada još uvijek nisu u radnom odnosu i žive od honorara, dok neki ljudi na položaju u HTV-u uživaju u povlasticama preskupih menadžerskih ugovora, posve zaštićeni sramotno previsokim otpremninama u slučaju otkaza ili dokidanja njihovoga radnog mjesta. HTV je samo drastičan primjer onoga što se skriveno ili javno događa i u drugim našim medijima, ali novinari sami o sebi i o svojim kućama nerado pišu, govore ili izvješćuju - da ne bi ispali pristrani ili da ne bi "dobili nogu". Razlog je i ovdje veća ponuda radnika od potrebe zapošljavanja u medijima pa i novinari strahuju da bi, ako se pobune, ubrzo mogli biti zamijenjeni novom radnom snagom.

I problem rada nedjeljom, blagdanom i neradnim danima u medijima je i itekako naglašen. Rijetki su oni koji se upitaju tko je morao i nedjeljom raditi da bismo mogli imati svježe vijesti ili tko se morao dobro potruditi da oni koji ne mogu otići u crkvu, ipak mogu misu pratiti preko svoga televizijskog ili radijskog prijemnika. Novine koje nose datum od ponedjeljka rade se nedjeljom popodne, a vrijedni novinari nekada i cijelu nedjelju provedu skupljajući ono što će u sutrašnjem izdanju biti objavljeno.

Sve malo po malo može postati sasvim normalno i sve se polako počne podrazumijevati kao nešto što je posve logično, ali čovjek u dubini svoje duše ipak znade da nije u redu živjeti samo zato da bi radio. I onima koji nisu vjernici jasno je da uz vrijeme za rad mora postojati i vrijeme za odmor. I onima koji ne vjeruju u Boga prije ili kasnije postane jasno da čovjek nije biće koje samo radi, spava, jede, tu i tamo se i odmara, nego da njegov duh teži i za uzvišenijim vrijednostima: za kulturom, ljepotom, dobrotom, ljubavlju - za neprolaznim vrijednostima. Eh, samo kad bi to shvaćali i kad bi to uvijek imali pred očima i svi poslodavci, društveni, privatni i crkveni, onda bi bilo manje ovakvih mučnih tema, a više bi se pisalo o radostima ljudskoga života, a jedna od njih svakako je i godišnji odmor.