Zašto, mi ljudi, percepcijom čovjekova vanjskog izgleda automatski stvaramo sliku o čovjekovoj duši? I to, tako čvrstu sliku, da ju projiciramo na sve slične. Generaliziramo. Ne dopuštamo iznimke.

Slike skitnica, beskućnika - otuđenika svijeta prizor su duboko urezan u pločnike naših ulica. Iskreno smo ganuti svaki put kad vidimo dijete kako na hladnoći puše u nekakvu frulu ili pak staricu pognuta pogleda kako drhtećom rukom prosi za kruh. Zvuci nam se frule omataju oko srca, ali ne uspijevaju doprijeti unutra i kao da se takmičimo sa staricom u igri čiji će pogled biti pognutiji... Sve samo kako bi izbjegli ljudski pogled "oči u oči" i humano djelo.

U trenutku kada prođemo kraj nesretnika, namjerno i ravnodušno usmjeravamo misli na neko ljepše, na nesreću izmišljeno, mjesto. Bježimo od stvarnosti pokrećući mehanizam samoobrane. U našoj realnosti, vjerujem, vrlo sustavno i detaljno izgrađen. Kukavički pritom, onim nesretnijima od nas najčešće ne pružamo ništa značajnije od pogleda. Kratkog i sažaljivog.

Jednom je na vrlo formalnom skupu, do mene sjedio čovjek, neugledan i skitnica. Pričalo se tamo o izdavaštvu, književnosti, knjigama, umjetnosti i drugim umnim temama. Prva mi je pomisao bila: "Što on radi ovdje?" Iako su svi osjetili njegovu prisutnost, nitko zapravo nije obraćao pažnju na njega. Kao da se radi o nepozvanom duhu. Dok se rasprava vodila, čovjek do mene izvadio je iz džepa hrpicu papira, među kojima sam isprva primijetila samo nekoliko beznačajnih reklamnih letaka. Složivši uredno papiriće na stolicu koja nas je dijelila, čovjek izvadi prazan papir. Neispisan, bijeli list papira. Izazov i strah svakom piscu. Dok sam bilježila što umni imaju za reći, on je izgledao kao da lovi misli po zraku, te ih potom važe i promišlja u svojoj glavi, da bi ih naposljetku uobličene prenosio na papir slabo našiljenom olovkom. Čudan prizor, doista. Više ni mene nije zanimala tema spomenutog skupa. Razmišljala sam o njemu. Pismen je. Znao je u koje se vrijeme i na kojem mjestu skup održava. No, ako je već došao, zašto nije pratio o čemu se govori? Možda ga je privukla samo zagrijana knjižnica i intelektualno okruženje. Možda sam ja zapravo posjetitelj u njegovom jednosatnom domu, a ne on sudionik skupa kao i ja. Ma, tko je taj čovjek...

Misli su mi se zaustavile na ovom pitanju. Shvatih da mijenjam percepciju, kut gledanja na skitnice. Svojom me pojavom, čovjek meni s lijeva nagnao da skitnice nazovem Otuđenicima.

Pitam se što se to njemu u životu moralo dogoditi da završi na cesti. Sam. Samo u pratnji svojih misli. Kakve su to gadosti životnih prilika pred kojima slabiji pokleknu i odlaze? Odlaze od svega što su u životu imali, noseći na leđima teret neugodnog osjećaja izgubljenosti, promašenosti... I, tko je kriv? Možemo li reći da su si takvi sami krivi, jer nisu imali hrabrosti boriti se sa životnim nedaćama?

Ili, postoji li, ipak, razočaranost u svijet tolike mjere da je u takvim prilikama najhrabrije rješenje okrenuti leđa prijašnjem životu i preseliti se na beton gradskih ulica? Napustiti život koji nas ne čini sretnima i ljude koji su nas razočarali.

Ako smo tvorci svoje sudbine, onda se čitava krivica za propao život nalazi u čovjeku. No, što ako je sudbina ona koja nam određuje pute? Morali bismo je, u tom slučaju, nazvati pogrdnijim imenom. Jer, očito stvara razlike među ljudima, darujući jednom sve, a drugome pak sve oduzimajući. Neću, ipak, razbijati glavu razmišljanjima o fiktivnoj gospođi, upitna značenja i nedokazana postojanja.

Otuđenici. Čitali smo u klasicima svjetske književnosti o otuđenicima raznih vrsta. O neshvaćenima, usamljenima, ispred svoga vremena, o u pravilu nesretnim ljudima. I znamo da su prave umjetničke i ine vrijednosti mnogih autora prepoznate tek nakon njihove smrti.

Progoni me pomisao da svaki dan prođem kraj čovjeka koji u sebi nosi golemo značenje, ali ga zbog predrasudne barijere, duboko u meni ukorijenjene, i slike koja odudara od prosjeka, zaobilazim u širokom luku. Rijetko sam zapravo svjesna koliko sama sebi branim biti slobodna.

Čovjek koji je sjedio do mene, otuđenik, možda je mogao puno više i zanimljivije, da ne kažem pametnije, pričati od svih sudionika onoga skupa.

Nažalost, to nikada nećemo doznati. Jer, nitko mu nije dao priliku da govori. Nitko se čak nije udostojao započeti razgovor s njime, kad je skup završio i rasprava se nastavila neformalno.

Zašto, mi ljudi, percepcijom čovjekova vanjskog izgleda automatski stvaramo sliku o čovjekovoj duši? I to, tako čvrstu sliku, da ju projiciramo na sve slične. Generaliziramo. Ne dopuštamo iznimke.

Čini se da zbog ograničenosti ljudskih nazora propuštamo upoznati pravo bogatstvo različitosti među ljudima. Urođenom manom različito smatramo stranim, spuštamo pogled, plašimo se i bježimo sebi sličnima. Možda se u tome krije odgovor na pitanje što neke ljude nagoni na bijeg, na otuđenost, na skitanje. Skitanje u potrazi za... čovjekom?

Aleksandra Šutalo