Joan Chandos Baez već je u dječjoj dobi pokazala glazbenu nadarenost, a prvi nastup imala je u srednjoj školi svirajući ukulele i pjevajući Honey Love. Malo tko je, međutim, očekivao da se u njoj, osim ljubavi prema glazbi, vrlo rano javio snažan osjećaj za socijalnu pravdu i protivljenje društvenom sustavu koji - kako je bila uvjerena - štiti ozakonjene nepravde. "Moje štovanje nenasilja i društvenih promjena nastalo je mnogo prije nego što sam zasvirala ukulele i trajat će sve do groba" - izjavila je jednom za Times.

Sve popularniji folk pokret, prepun snažnih autorskih kritika društva pokazao se kao stvoren za njen senzibilitet. Skrenula je pozornost na sebe na svojem prvom nastupu na festivalu u Newportu 1959. godine, a njen drugi album - Joan Baez - 1960. godine postigao je već zlatnu nakladu. Joan je u početku izvodila narodne pjesme. 1961. godine upoznala je tada još ne osobito afirmiranog Boba Dylana, koji je na nju snažno utjecao svojim autorskim zamislima. Uskoro je i sama započela pisati pjesme, a s autorskim napretkom ojačalo je i njeno sudjelovanje u pokretima boraca za ljudska prava. Uspjehu joj je kao i Dylanu pomoglo rastuće ljevičarsko raspoloženje u redovima američke mladeži, kao i sve jači proturatni pokret koji se opirao nepopularnom ratu u Vijetnamu.

Baezova i Dylan su u očima tadašnjeg naraštaja predstavljali prototip angažiranih umjetnika ljevičarske orijentacije. Joan je u tome bila radikalnija i otišla mnogo dalje od uglavnom promatrački raspoloženog Dylana. 1964. odbila je plaćati 60% poreza od prihoda jer je tu svotu država koristila za financiranje vojske i rata u Vijetnamu. Aktivno se uključila u borbu za prava Afroamerikanaca, pa je tako na slavnom pohodu za ljudska prava u Washingtonu 1903. godine pjevala We shall overcome, crnačku duhovnu pjesmu koja je postala neslužbenom himnom boraca za emancipaciju Afroamerikanaca u SAD. Podupirala je Amerikance da spaljuju mobilizacijske pozive za Vijetnam, što je njenom tadašnjem mužu Davidu Harrisu priskrbilo tri godine zatvora. Zahtijevala je od predsjednika Johnsona da povuče američku vojsku iz Vijetnama, zalagala se za ukidanje rasne segregacije u školama, pokušavala ishoditi ukidanje smrtne kazne. Zbog sudjelovanja u blokadi jednog vojnog objekta u Oaklandu odsjedila je i u zatvoru. U Kaliforniji je osnovala Centar za proučavanje nenasilnih akcija. Za Božić 1971. godine otišla je na poziv Liaisonskog odbora u Hanoj podijeliti božićne čestitke i poklone američkim ratnim zarobljenicima. Tu prigodu iskoristila je za snimanje albuma, ali kako su upravo za Božić američki zrakoplovi teško bombardirali Hanoj, Joan se itekako nauživala straha.

Ovakvo odlučno sudjelovanje u političkim zbivanjima njenog vremena na prvi pogled nije pristajalo uz njenu pojavu niti pjevanje. Težila je jednostavnim aranžerskim rješenjima u kojima se isticao njen poput izvora kristalno čist vokal. Ni nakon svih godina nije izgubio pokretljivost ni osjećajni naboj. Nakon Vijetnamskog rata popularnost folka je opala, pa se Joan Baez priklonila ponešto komercijalnijim glazbenim vrstama.

I dalje je ostala kritički raspoložena prema negativnim pojavama u američkom društvu, uglavnom u skladu sa stihom "Ostat ću buntovnik" (sa zlatnoga singla The Night When They Drope Old Dixie Down).

Alen Matušek