P. Niko Bilić rad sa srednjoškolcima u Palmotićevoj započeo je početkom devedesetih, nakon studija filozofije na, tada novoosnovanom, Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. U to vrijeme (1991./92.) isključivo brine za pjevački zbor mladih “Oaza”. Nakon toga odlazi u Austriju gdje studira na Sveučilištu Franje Leopolda u Innsbrucku. Zanima se najviše za Sveto pismo, zadržavajući se pritom osobito na proroku Danijelu. Postiže naslov magistra teologije radom “Apokaliptička nada” pod vodstvom prof. Georga Fischera. Nakon magisterija vraća se u Zagreb gdje mu je povjerena urednička služba u izdanjima Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove. Pripravlja niz životopisa svetih koji je pater Josip Antolović prvi put objelodanio prije više od dvadeset godina. Novo, drugo izdanje izišlo je pod naslovom: “Duhovni velikani”. Istovremeno radi na izdanju knjige pokojnoga biskupa Mije Škvorca “Isus - Spasitelj”. U tom razdoblju, na poziv ondašnjeg dekana Filozofskog fakulteta Družbe Isusove, prof. Ivana Kopreka, počinje predavati biblijske jezike: hebrejski i grčki. Osim toga, dvije godine obavlja i službu duhovnika na Fakultetu. U radu sa studentima napisao je i objavio knjigu biblijskih razmišljanja “Vjeruj i živi”. Prošle je godine, u jesen, imenovan župnim vikarom u župi u Palmotićevoj ulici uz baziliku Srca Isusova koja ove godine proslavlja 100. obljetnicu postojanja. Posebna briga patra Nike danas su srednjoškolci s kojima, kako voli reći, ne održava “vjeronaučnu nastavu”, nego - “župne susrete”.

Raditi sa srednjoškolcima u Crkvi vrlo je jednostavno. Nema uopće poteškoća budući da oni jednostavno ne dođu (smijeh). U ovih godinu dana rada s njima mnogo sam toga naučio. U početku sam nastojao da to bude susret koji bi započeo molitvom, ali i predstavljanjem, jer uvijek ima novih ljudi. Pokušavao sam da započnemo kratkim razgovorom o tome što nam se u konkretnom životu događa. Prvo bih ja njima postavljao pitanja pa onda oni meni. Susret je uvijek trebao imati i neko tematsko, radno središte, pri čemu smo pratili veliki Katekizam Katoličke Crkve. Tijekom vremena uvidio sam da je puno važniji praktičan rad - da izaberemo neki tekst, zajedno čitamo, komentiramo, postavljamo pitanja... Pred kraj godine uspjelo mi je dovesti i neke goste, stručnjake, one koji bi srednjoškolcima bili zanimljivi. Zahvalan sam svima koji su nas pohodili.

Vrlo je važno u pastoralnom radu imati sluha za pozivanje onih koji su u crkvenom smislu gosti. Nije to ništa novo. Crkva je od samih početaka imala katekumenat, ljude koji dolaze i postupno se priključuju, ali još nisu potpuno uključeni u euharistijsko zajedništvo. Ovo je poseban zadatak u radu sa srednjoškolcima koji su na životnom razmeđu. Ako su i kršteni, to, nažalost, nije dovoljno.

Kad se govori o reakcijama, mislim da treba početi općim pregledom. U prvom razredu srednje škole uglavnom su mladi u malim grupicama, oslonjeni jedni na druge. Zaigrani su, vole se šaliti, pa i sa mnom. Sve nekako žele okrenuti na komediju. Njih zna biti više na susretima, no teško odgovaraju na pitanja. U drugom razredu nastupaju već promjene i unutarnji rast. Neprepoznatljivi su, svaki sjedi u svome kutu, ozbiljni, pomalo zaplašeni, povučeni. Teško će progovoriti, i to uvijek čine oprezno. Govorim, naravno, o većini jer ima pojedinaca koji od toga odstupaju. Treći razred je, rekao bih, kulminacija mladenačke krize koja se očituje tako da ih uopće nema na susretima. I na kraju treba reći nešto i o četvrtašima, koji su idealna skupina. To su ljudi koji su već prošli proces prvog odrastanja. Oni dolaze, poznaju se, cijene se, govore u svoje ime, postavljaju pitanja, daju odgovore, imaju svoje zahtjeve i svoje primjedbe i kritike, znaju se našaliti... Tako da je to već jedna prava radna skupina.

Mislim da je unutarnji, emocionalni razvoj posve normalan. Od skrivanja u skupini, dječje zaštićenosti koju su doživljavali u obitelji, mladi pomalo istupaju jedni pred drugima kao osobe. Počinju osjećati odgovornost i korak po korak izražavaju se kao pojedinci. Kao djeca navikli smo na neki određeni red pa nehotice mislimo da je svugdje tako. Škola nas, primjerice, odgaja kao jedan sustav, a kad potom iziđemo u svijet, vidimo da gotovog i sređenoga sustava zapravo nema. Mladost, osobito u srednjoj školi, razdoblje je u kojemu se počinju rađati najdublje emocije. Nije to samo zaljubljivanje, ni pubertet u smislu ludih godina, nego cijeli spektar razvoja, i emotivnog i intelektualnoga, razvoj ideja te najintenzivnijeg proživljavanja. Stoga je jako važno da Crkva ima prostor za takve mlade osobe. Ponuda postoji, a koliko će se netko odazvati, uvijek je i pitanje slobode. Odgoj znači omogućavanje drugima da se počnu sami odgajati. Bilo bi loše kada bi njima samo upravljali nekim daljinskim upravljačem. Odaziv, bilo slab ili dobar, nije sam po sebi mjerilo onoga što bismo smjeli nazvati rezultatom rada s ljudima.

U druženju i okupljanju mladi doživljavaju posebnu životnu energiju. Znamo da i rock skupine glazbenika upravo žive od tog uzrasta koji voli masu, zajednički ritam, u doslovnom smislu. Tako nešto valja otkriti i u Crkvi.

Kako da ne. Čovjek kao biće je biće čežnje - on traži. Od svih ljudskih čežnji, najjača je i najdublja ona koja smjera na njegov iskon, na njegov dovršetak, na njegov smisao, na onaj temeljni oslonac u životu koji baš i nije od ovoga svijeta. Mladi ljudi se mogu, istina, lako vezati uz nešto. Međutim, mladi je čovjek ujedno najmanje opterećen time da mora skrivati onu duboku čežnju koja ga nosi prema duhovnoj sferi, prema Bogu. Kako to, onda, da meditaciju, doživljavanje Božje prisutnosti, duhovnost, ljudi traže daleko na Istoku, a ne ovdje? Ima više odgovora. Ponajprije, trebamo postaviti pitanje - što mi kao Crkva nudimo drugima od svoje bogate duhovne baštine (meditiranje, duhovne vježbe)...? Drugo, ono što je egzotično, nepoznato, uvijek ima svoju draž, privlači; nažalost često i pogubno. A treće: diljem drevnoga kršćanskog kontinenta, Europe, u posljednje je vrijeme postao trend oduševljavanje za istočne religije. Ljudi su svoj duhovni život počeli obnavljati na taj način da meditaciju i molitvu otkrivaju preko budističke tradicije. To mi je, s jedne strane, pomalo smiješna činjenica. No, s druge strane, drago mi je kad čujem da netko dva sata dnevno meditira. Super! Toga se ne bojim, ali šteta je što ljudi zanemaruju ono bogatstvo koje imaju ovdje, kod sebe, u Crkvi. Sveti Otac kaže: “Bog naš nije nekakav bezlični Bog, apstrakcija bez imena i lica, nego je Bog koji je ušao u ovu povijest s licem djeteta koje se smiješi, s licem čovjeka patnika koji je trnjem okrunjen i napokon sa sjajnim, proslavljenim licem Krista Uskrsloga. To su Papine misli iz enciklike “Ulaskom u treće tisućljeće”. Nema dubljeg ni boljeg puta duhovnosti nego što je Isusov put. Blago onim svećenicima koji to dožive i blago Crkvi koja to objavljuje. E, blago onda i mladim ljudima koji to mogu osjetiti! Tu je poziv da se obratimo. Drugi vatikanski koncil je jasno rekao “Ecclesia semper reformanda” - Crkva se treba uvijek obnavljati.

Mislim da je to pitanje jako važno i znam da se već puno radi na tome. Rekao bih nekoliko natuknica. Prije svega se trebamo pitati: tko je Crkva? Već u vrijeme sv. Roberta Bellarmina tražila se što jasnija definicija. Ako su mladi kršteni, oni su Crkva. Mladež Sveti Otac ističe, i na ovom posljednjem susretu u Torontu. To su ljudi koji nose baklju vjere u treće tisućljeće.

Što se tiče oblika komunikacije koje ste spomenuli - ono što je nekad bio grčki jezik na, takoreći, cijelom svijetu, to je danas Internet. I taj put komuniciranja s mladima već je uvriježen. No, mislim da se glavne stvari događaju u dubinama ljudske duše, i zato svijet računala nije odveć prikladan. Koliko god je važna vanjska komunikacija, ipak se u osobnom susretu i u otkrivanju sakramenata, puno više događa. Stoga Crkva živi kao konkretna zajednica, župa. Važno je da postoji neki fizički prostor. Trenutno radim u župi u kojoj je pet srednjih škola i jedan učenički dom. Vjeroučitelji u školama znaju me pitati gdje je kod nas u Crkvi aktivnost kao kod novih religioznih pokreta i sekta. Zašto mi aktivno ne počnemo skupljati ljude? Mislim, doista, da treba ići na lice mjesta, ali isto tako treba dopustiti mladome čovjeku da sam potraži. Jer ono što je sam pronašao, to će ozbiljnije i shvatiti.

Dakako. I mi smo u opasnosti ukoliko mislimo da je vjera samo Božji dar. Vjera jest i ostaje Božji dar, ali onoliko koliko ulažemo, odgajamo se, toliko i vjerujemo. Što to konkretno znači? U tome su srednjoškolci najpodatnija i najzanimljivija skupina ljudi. Ukoliko nisu opterećeni strahom ili nekim negativnim stavom, oni će se bez problema odazvati i pogledat će što vjera nudi, osjetit će. Vrlo je važno u pastoralnom radu imati sluha za pozivanje onih koji su u crkvenom smislu gosti. Nije to ništa novo. Crkva je od samih početaka imala katekumenat, ljude koji dolaze i postupno se priključuju, ali još nisu potpuno uključeni u euharistijsko zajedništvo. Ovo je poseban zadatak u radu sa srednjoškolcima koji su na životnom razmeđu. Ako su i kršteni, to, nažalost, nije dovoljno.

Sigurno. Dotaknuli ste problem koji ne vrijedi samo za mlade. Ako je netko dosadan, on je dosadan, i točka. Zadatak je svećenika da bude što dovitljiviji i da zna angažirati suradnike i sudionike na misi. Moje iskustvo u Palmi s malo starijima, sa studentima, odlično je. Uklapaju se u liturgijski dio crkvenog života - imaju uloge, spreme se, nastupe. Misa je vrlo lijep oblik okupljanja u konkretnom smislu. I crkveni zbor je mjesto okupljanja - u njemu postoji zdrava međuljudska psihologija. A ono što zajednički odrade, mladi ljudi doživljavaju kao pravo zajedništvo. Ponekad jedna proba zbora iz ljudi izvuče ono što doista jesu. Glazba budi dublje jezgre u čovjeku - emocije, simboliku. Sveta misa koja se svede samo na riječ je opasna. Važna je poruka simbola, pokreti, raspoloženje, opći ugođaj u crkvi. To su sve stvari na koje čovjek, osobito mladić i djevojka, reagiraju.

Mladi nikada ne staju na nekoj polovičnosti već traže, idu do kraja. Ići do kraja može se ili u potpuno ništavilo i prazninu - ili se dolazi do onoga divnog zagrljaja s Vječnošću, s puninom ljubavi, a to je Bog.