Ne znam jeste li čuli za njih i jesu li vam se svidjeli. Vjerojatno niste i vjerojatno hoće.

Ako ne znate tko je Beth Orthon, trebate znati da je izrasla iz ruku Williama Orbita i Chemical Brothersa, doslovce, budući da je surađivala s njima. Prije šest godina izdala je prvi album i krenula u osvajanje svijeta folk, trip-hop, rock urbanim zvukom. Doduše, nikada ga ne bi mogla osvojiti da nije bilo njena zvonkog glasa.

Koji dan prije nego li sam se primila preslušavanja novih albuma na ulici sam srela starog prijatelja. Na licu su mu se ocrtavale sile razočarenja. Odgovor je bio jasan: "Novi album niš ne valja!" Znajući koliko su ga oduševili prijašnji "Trailer Park" i "Central Reservation" bilo mi je posve jasno što se dogodilo. Beth je napokon napravila album koji je trebao izaći kao uvod onima prije. Naime, album je jednostavan i stoga mnogima dosadan. Gotovo da i nema realizacije, a stvoren je iz jednog jedinog razloga - da udovolji freakovima za odličnim vokalima i downtempo glazbom (jedna od njih, točnije nas, je i Beth). I ništa više. Niti jedna skladba ne odskače, niti jedna ne mijenja raspoloženje. Što se ne može reći za prijašnje albume. Međutim, ako ste tek na putu upoznavanja sa glazbenim vodama koje su bile na vrhuncu sredinom '90ih ovo je upravo idealan album za vas. Otvara ga pomalo björkovska "Paris Train" i po njoj ćete prepoznati atmosferu albuma. Slijedi "Concrete Sky", skladba u kojoj gostuje Ryan Adams. Začinio je i "God Song", a pridružila mu se i Emmylou Harris. Doduše, najveći doprinos Adams je dao napisavši "This One's Gonna Bruise". "Anywhere" je antologijski predivna zavodljiva radionica Sade smjera. Nezaboravno. "Mount Washington" naglašava bubnjeve, a na njih se nastavlja naslovna "Daybreaker" (napisali su ju Chemical Brothers) - vraća nas u dane "stare slave". Osmjeh na lice mami slatka "Carmella", akustična i pozitivna. Suprotnost joj je mračna "Ted's Waltz", pomalo teško probavljiva. "Thinking about tomorrow" zatvara album, ne toliko u optimizmu koliko u nadi. Tako i pojam daybreak Beth opisuje kao "početak novog dan i zvuk ploče što svira dok sviće".

U skladu s folk elektronskim zvukom predstavljam dvojac kojeg čine Guy Sigsworth i Imogen Heap. Imogen vrši ulogu Beth Orton, a Guy W.Orbita. Imogen čara zvuk krhkim glasom i upotpunjuje lagani doživljaj. Frou Frou nemaju namjeru prodrmati vaš svijet, promijeniti sudbinu i prekinuti ratove u svijetu. Njihova filozofija se nalazi u glazbi kao lijepom mirisu zbog kojeg se mijenja okolina i život postaje lakše podnošljiv. "Details" nije album koji tlači slušatelja već razgovara s njim intimno. I to sretno intimno. Frou Frou glazba vas tjera da budete sretni, izvlači ono mirno i spokojno, onaj uzdah kojim kažete kako se sve može riješiti i prebroditi. "Let go" nas uvodi u svijet spokoja, a "Breathe in" je bezbrižna poput happy enda. "Must be dreaming" govori o sumnji u sebe, a "Psychobabble" egzistira u na marginali. Nakon nje dolazi "Only got one" i razoružava sve negativno. "Details" je priča o poznavanju samih sebe, o putovanju do samospoznaje. Guy i Imogen kažu da glazba ne vrijedi ako nas ne može dovesti do nepoznatog sloma i ako na nju ne možemo zaplakati. Međutim, oni ne skladaju maštu i atmosferu nego pokušavaju doći do gole zbilje, one naše najdublje. One koja naslućuje raj i ljepše sutra.

Kako ono ide… Rođena u Omanu, malo živjela u Keniji, studirala u Engleskoj i Egiptu, trenutno boravi u New Yorku. Afrika, Engleska, SAD. Studirala je za opernu pjevačicu. Tko li je samo ona? Pripada novoj generaciji, potpuno novoj. Onoj koja je prerasla Morcheebu i Macy Gray, a nakon novog albuma čini se da će joj i India Arie biti za leđima. Primijetili su je svi (čak i MTV). Ona je nova zvijezda tzv. "crne glazbe" iako ju uz taj pojam veže samo boja njene kože. Njezin album nije nikakvo otkriće, ne sadrži ništa zbog čega ćemo ostati osupnuti. Tekstovi su solidni, ali je podloga melodije dobro znana. To je onaj čuveni trip hop ritam koji svemu daje drugačiji (čitaj: bolji) zvuk. Zovu je crnom nasljednicom Björk, iako joj tu titulu prvenstveno osigurava glas koji je predivno jak i kojeg se ne boji prepustiti krajnjim granicama. "Empires" je dovoljan dokaz za to. "East of anywhere" je nastavak tog divnog ozračja, dok će "Black Mona Lisa" podsjetiti na skandinavsko eksperimentiranje s orkestrom. "Never Enough" je zasigurno najbolja pjesma na albumu. Slično zvuči i "Judas kiss", ali s utjecajem r&b-a. Iznenađujući je susret s Indijom u "I get crawings" i "Splitting atoms". Možda će nekoga zbuniti različiti stilovi i prva pomisao će biti - različiti tekstopisci i producenti! Ali, Lamya je velika djevojka, prilično raznolikog iskustva pa je odlučila (uglavnom) sama pisati tekstove, glazbu, aranžmane, sama sve izvoditi i producirati. Ako se toliko potrudila oko prvog albuma, nadamo se da će opstati za drugi i da ju neće obeshrabriti mediji željni neobičnih zvijezda.

Viktorija Sabolić