Ne znam kako izgledam u očima drugih, ali u vlastitim - prilično dobro. Pogledam li u svoju unutrašnjost vidim, ni manje ni više - milosrdnog samaritanca. Ne, nije to oholost, neskromnost ili nedostatak samokritike, primijetila sam da i drugi tako misle o sebi. Svi smo spremni izgoriti za druge ako treba. Nisam ni ja izuzetak. Ta lijepa slika o meni raspala se na žalost, ovih dana u gužvi ispred ulaza u prostorije jednog svetišta.

Čekali smo da nas puste unutra, nas pedesetak bez valjane propusnice, moja novinarska iskaznica ništa nije vrijedila. Štoviše, bolje bi bilo da je nisam ni pokazivala. A unutra se održavao seminar duhovne obnove i to samo za branitelje. Vodio ga je karizmatični Zlatko Sudac. Sve oko njega događalo se u skrovitosti, znalo se za mise, ali o seminaru ništa. I novinari su tih dana živjeli u neznanju. Nerado otkrivam izvor svojih informacija, pogotovo ako se ovaj nalazi na placu, ali eto... dakle, kupujem tikvice na placu i čujem iza sebe šaptanje. Razabirem tek riječi seminar Zlatka Suca.

“Seminar? Kada? Gdje?” - žustro se okrećem, a dvije mršave ženice istog trena zanijeme, riječ da bi rekle, brzo odlaze. Koja konspiracija, pomislim. Kao u doba katakombi i prvih kršćana. Ipak, bila sam na pravom mjestu u pravom trenutku i to je bilo dovoljno da se isto popodne nađem na seminaru. Zamalo. Redari na ulazu nisu imali dobro mišljenje o novinarima:

“Ne, ne možete unutra bez akreditacije. Novinari pogotovo, ne. Vi novinari samo izmišljate i lažete.”

Uvjeravam ga da nisam od tih, pokušavam ga impresionirati pressicom katoličkog novinara, ali čovjek ostaje neumoljiv. Ugledam jednog svećenika kod kojeg sam se onomad skoro ispovjedila. Pitam ga sjeća li me se. Kaže da ne. Svejedno, bez imalo srama, pitam ga može li me nekako uvesti unutra.

“Pa i drugi čekaju, zar ne”?

“Je, imate pravo, mislim… mislim, ako bude bilo mjesta”.

Savjest mi se na trenutak budi. Na brzinu nestajem u gužvi. Tu je i nekoliko časnih sestara i fratar. Ni prema njima redari nemaju milosti. Jedan od njih, ipak pokazuje znakove čovjekoljublja, a žena do mene želi to iskoristiti:

“Već tri godine pokušavam doći do Suca, i sad da me ne pustiš! Ajde, pusti me, molim te.”

“Ja idem na seminare već 18 godina, pusti i mene”! - pokušava druga.

“Ako u 18 godina ništa nisi naučila, tebi više nema pomoći” - uključuje se nemilosrdni redar.

“I ti sebe nazivaš kršćaninom! A jesi ti nešto naučio na seminaru?”- uzvraća mu ona.

Dolazi netko, govori da je previše ljudi i da se vrata zatvore. Počinje moljakanje, naguravanje, vikanje:

“E nećeš, da znaš, da nećeš! Ne dam!”

“Nemaš ti ni ovolicno od Isusa! Poganin si ti, eto što si”!

“Ja se odavde ne mičem, baci’ću se na vrata ako treba i neću nikog pustiti, ni Suca neću pustit”!

“Pusti me, molim te, bolesna sam. Ko Boga te molim, pusti me unutra!”

“Samo budite strpljivi, ma sve će biti u redu” - smiren je fratar. Nekako se ne brinem. Vjerujem da će nas ipak na kraju sve pustiti. Međutim, vrata se zaista zatvaraju. Onaj čovjekoljubivi redar namislio očajnu situaciju učiniti još očajnijom. Kaže, pustit će deset ljudi. Deset od nas pedeset. Pitam se hoću li i ja biti među njima. Oni iza urlaju i prijete:

”Samo probaj! Sve nas pusti! Ili sve ili nikoga, nije pošteno!”

“Baš me briga za njih, ja moram unutra, moram!” - viče bolesna žena i hoće silom kroz vrata.

“Nekršćanko jedna, sram te bilo!” - čuje se muški glas iz pozadine. Zadnji redovi počinju se gurati prema vratima. Potpuno smo stisnuti. Svi urlaju. Osjećam nečiji lakat u rebrima. Čujem neko neuvjerljivo, poluglasno mrmljanje: “sve nas pustite”. Glas pripada meni. Istodobno brojim jesam li među desetoricom odabranih. Želim biti unutra bez obzira na način. Samo da uđem. Ući ću po svaku cijenu. Poslije mene potop. Svi smo mislili isto.

Tada se pojavio jedan svećenik i izgovorio tri riječi.

“Pusti ih. Sve”.

Vrata se otvaraju. Kao da ulazimo u raj. Presretni smo. Polako, na prstima, bez glasa ušli smo unutra. Duhovna obnova započinje molitvom. Skrušena srca, pognute glave, sklapamo ruke. Opet smo pobožni. Spremni izgoriti za druge ako zatreba.

Vesna Živko