Njegova najnovija značajnija prisutnost u našim medijima razlog je pisanja o njemu u ovoj rubrici. Ne želim se zaustaviti samo na onom kako mediji prezentiraju vlč. Suca, nego želim progovoriti i o tome zašto se njegove propovijedi i različita poticajna obraćanja vjernicima tako pomno prate. Očit razlog medijski dobro popraćenih nastupa vlč. Suca svakako jest traženje što će se u njegovim riječima odnositi na aktualnu društveno-političku situaciju ili na konkretne političare, generale, zatvorenike, pjevače… Mnogi novinari takvih velikih očekivanja sa zadatka se vraćaju uglavnom razočarani jer je političkih sadržaja premalo za stvoriti dobru priču o sukobu desnih i lijevih i o tome kako se vlč. Sudac priklonio ovima i kako je govorio protiv onih.

Samo rijetki, poput kolege Davora Krile, uspiju dovoljno raspaliti svoju maštu, povezati nepovezivo i stvoriti priču koja će započeti slikom histeričnog propovjednika što vitla prstom i završiti rečenicom na engleskom jeziku - onim čemu se protivi vlč. Sudac, ističući da on i u Americi ponosno govori hrvatski - a rečenica prevedena želi reći da nitko u Vukovaru, kamo nakon Zagreba odlazi vlč. Sudac, ne očekuje da će se (valjda opet) pojaviti i španjolska inkvizicija. Komentirajući dio sadržaja televizijske emisije Gorana Milića Brisani prostor, u kojoj je objavljen kraći razgovor s nekoliko osoba koje su sudjelovale na misi u jarunskoj crkvi Sveta Mati slobode, a predvodio ju je vlč. Sudac, spomenuti autor teksta u Magazinu Slobodne Dalmacije piše o tome kako je upravo svojim riječima, mekanim glasom, "hermafroditskom intonacijom" i gestikuliranjem koje podsjeća na jednoga "nimalo simpatičnog povijesnog govornika", vlč. Sudac "demistificirao otajstva što su se već godinama množila u srcima poniznih; zamijenio je fluid mističnosti i onostranosti šabloniziranom scenom histeričnog propovjednika, kakve smo - kao krajnje nepraktični vjernici i Hrvati - dosad poznavali tek iz dekadentne sjevernoameričke kinematografije". Kolega Krile potom vlč. Suca naziva "magom što na tijelu nosi rane Kristove" i podrugljivo poziva jadni i razočarani "pretplatnički publikum" da osjeti bar djelić "karizme koja obasjava nadom ovu posttrećesiječanjsku pustinju duha…"

Mediji su oduvijek imali ulogu ne samo informirati, nego i formirati - za trajne vrijednosti, a neke od njih, uz one nadnaravne, svakako su solidarnost, radišnost, poštenje, ponos i domoljublje. Upravo na to poziva vlč. Sudac, a ne na besplodnu politiku i na isprazno politikanstvo.

Tekst je naslovljen "Kad Sudci marširaju", s nadnaslovom "Sirove strasti", a u uvodnom dijelu teksta autor razočarano konstatira: "Pred TV-zaslonima čekali smo karizmatika, dočekali montyphytonovsku španjolsku inkviziciju. No ne i središnji događaj duhovne sezone - krvarenje božanskih stigmi mladoga svećenika". Svoje nepoznavanje biti stvari, tekstopisac jasno očituje krivim prosudbama što je središnji duhovni događaj svete mise, jer ne zna da to svakako nije krvarenje stigma jednoga čovjeka, pa bio on i karizmatični svećenik, nego Kristova prisutnost na oltaru u tijelu i krvi - skrivena u kruhu i vinu. U tekstu potom nemilosrdno omalovažava televizijske izjave različitih sudionika sv. mise. Najprije sve naziva "počiniteljima velikog čina", a zatim diskreditira djevojčicu (koja, za razliku od njega, sigurno znade što je središnji događaj svete mise), zatim sredovječnog zemljaka (Hrvata iz Dalmacije, kojega uspoređuje s ležećim brodskim motorom), te i agramerskog gospona čiji ga govor podsjeća na gospona Fulira i na njegove komentare krize u Abesiniji.

"Ne'š ti sjevernojadranskih Hrvatina" samo je jedna od rečenica u kojima se kolega Krile obračunava s hrvatstvom vlč. Zlatka Suca i s njegovim načinom izražavanja ponosa jer je Hrvat i pozivanja drugih da budu ponosni.

Svoje očito nepoznavanje onoga što se događalo i što se i inače događa u crkvama i na svečanim sv. misama otkriva čuđenjem zbog pljeskanja u crkvi. Očito kolega nikada nije bio na misama zadušnicama za blagopokojnog kard. Stepinca - još u ono vrijeme dok je komunistička inkvizicija sve pomno pratila i snimala - i propovijedi i one koji su došli poslušati propovijedi kard. Kuharića. Autoru teksta očito smeta to što izgovoreni sadržaj riječi vlč. Suca i njegove neskrivene emocije nailaze na takvo jednodušno odobravanje tisuća nazočnih vjernika pa traži neke sporedne putove i razloge za neosnovanu kritiku i za omalovažavanje.

Očit razlog medijski dobro popraćenih nastupa vlč. Suca svakako jest traženje što će se u njegovim riječima odnositi na aktualnu društveno-političku situaciju ili na konkretne političare, generale, zatvorenike, pjevače… Mnogi novinari takvih velikih očekivanja sa zadatka se vraćaju uglavnom razočarani jer je političkih sadržaja premalo za stvoriti dobru priču o sukobu desnih i lijevih i o tome kako se vlč. Sudac priklonio ovima i kako je govorio protiv onih.

Kolega Krile, očito je iz teksta, u praksi ne zna niti što je ispovijed jer se pita je li vlč. Sudac bio "ovako papren" kao u propovijedi na zagrebačkom Jarunu kada je išao u zatvor ispovjediti Mirka Norca. Kao da ne zna da je sakrament pomirenja prigoda za grešnikovo očitovanje grijeha, a ne za vatrene svećeničke propovijedi. K tome, s vjerničkog stajališta gledano, poslije sakramentalne ispovijedi i odrješenja osobu se više ne smije i ne može smatrati niti nazivati grešnikom. Očito je upravo to na pameti g. Kriletu jer vlč. Sucu spočitava to što je namjerno išao čovjeku "za kojega svjedoci pred sudom govore da je naređivao i vršio likvidacije civila". Iz svega se čini da autor teksta takvim osobama ne bi dopustio niti da se ispovjede. Samo, to mi jako liči na neku novu vrstu inkvizicije…

Za g. Krileta ta "jedna po svemu sveta večer, zahvaljujući kojekakvim katolicima starog kova, izvrgla se u potpuni debakl". Za to su njemu, kao "nevjernom Tomi", kako sam sebe s ponosom naziva, zaslužni ili krivi "vjernik Milić i rajska djeva Ulaga-Valić". Oni su njemu i njegovom prijatelju (onom što smije biti ponosan samo zato što nije majmun, ali ne i zato što je Hrvat) i prijateljici (onoj koja je ponosna jer ju je mama rodila s "bužom") pokvarili večer, a nisu snimili (za njega) ono najvažnije - krvarenje stigma. Sav ostali sadržaj, po njemu, trebalo je valjda preskočiti i izostaviti, odnosno ne gnjaviti ljude njegova novog, nekatoličkog ili protuvjerskog, kova s tim vjerskim fanatičnim sadržajima, a bilo je nužno jedino pokazati krv razlivenu po licu vlč. Suca. Slažem se da mnogi gledatelji sve više na televiziji žele vidjeti krv i da je i to trebalo snimiti, ali ne slažem se s time da neudovoljavanje svim pa i onim najnižim željama takvih gledatelja odmah znači i neprofesionalizam. Mediji su oduvijek imali ulogu ne samo informirati, nego i formirati - za trajne vrijednosti, a neke od njih, uz one nadnaravne, svakako su solidarnost, radišnost, poštenje, ponos i domoljublje. Upravo na to poziva vlč. Sudac, a ne na besplodnu politiku i na isprazno politikanstvo.