Osobno, vidim Koncil kao događaj Duhova Crkve u dvadesetom stoljeću. Kao što je na početku kršćanstva bila pedesetnica, tako je Koncil događaj pedesetnice u dvadesetom stoljeću. I to je, po meni, ključno za njegovo razumijevanje. Onkraj dokumenata, onkraj svih zaključaka. Crkva se sabrala na jednom mjestu. Mnoštvo biskupa (do tada neviđeni broj) sa svih strana našlo se u jednom jedinstvu, koje je bilo prožeto mnogim različitostima. Prema svim svjedočanstvima, taj poseban duh prožimao je cijelo vrijeme rad Koncila. I to ne treba zaboraviti kao temeljnu vrijednost i poruku Koncila - da se kroz različitost u Crkvi mogu ostvarivati jedinstveni zaključci, da se može ići zajedno naprijed poštujući različita razmišljanja, različite stavove i različite poglede na stvarnost i na život Crkve.

Svoju doktorsku disertaciju radio sam o Koncilu i u početku sam bio malo skeptičan. Koncil me zanimao pod vidom problematike teološkog govora o istini. Imao sam do tada neki maglovit dojam o Koncilu kao jednom pomalo nezanimljivom događaju. Međutim, ulazeći u cijelu tu problematiku danas mogu reći da me Koncil intrigira kao najnapetiji roman. Tko je pokušao razumjeti cjelokupna događanja na Koncilu i oko Koncila, susrete, razmišljanja, pa i sučeljavanja, problematiku, traženje rješenja, vjerojatno se i sam osjetio kao da čita neki ‘bestseller’.

Teško je u nekoliko rečenica objasniti cjelokupno bogatstvo i važnost Drugoga vatikanskog koncila. To je posebice teško nama koji smo rođeni nakon Koncila, jer ne možemo uspoređivati vrijeme prije Koncila i poslije Koncila. Zato mi se čini važnim da mi mladi upoznamo ne samo koncilsku nego i pretkoncilsku baštinu, da vidimo na kojim temeljima je i Koncil zapravo iznikao. Važnim mi se čini istaknuti i činjenicu da Koncil ne treba gledati u potpunoj suprotstavljenosti onom što je do tada obilježavalo život Crkve. Ljudi obično misle da je Koncil neki rez i da je sve prije bilo negativno. Smatram da Koncil treba gledati kao kontinuitet pokušaja i događaja koji su u povijesti Crkve željeli obnoviti njeno lice, kako bi ona što bolje mogla naviještati Kristovu poruku. Simptomatično je ono što je na početku Koncila izjavio, u svom govoru otvaranja, papa blaženi Ivan XXIII. - da namjera Koncila nije raspravljati o već jasnom nauku Crkve. On, dakle, smatra da je to donekle definirano, i da je potrebno razmišljati o načinima i putovima navještaja tog nauka Crkve na način koji je primjeren čovjeku današnjeg vremena. U tome je početna točka promišljanja Koncila.

Svakako, postoji nešto što Drugi vatikanski čini drugačijim od ostalih koncila i što ga stavlja u određeni diskontinuitet. To je prvenstveno činjenica da on nije sazvan kao koncil koji je trebao nekog ili nešto osuditi, dakle nije bio sazvan u suprotnosti nekim krivovjernim učenjima, nego je išao s pozitivnim pretpostavkama - pojasniti, vidjeti, na koji način navijestiti Riječ. Ta pozitivna energija koja je od početka bila prisutna, taj pozitivni evanđeoski duh, sigurno čini ovaj Koncil posebnim.

Posebnost pozitivnog stava izričaj je našla i u dokumentu, pastoralnoj konstituciji o Crkvi i suvremenom svijetu ‘Gaudium et spes’ gdje se vidi koliko se Crkva otvorila svijetu. Ali taj duh prožima i govor o odnosu prema drugim kršćanskim crkvama (ekumenizam), odnosu prema drugim religijama i odnosu prema židovima. Može se reći da su to stupovi na kojima se Koncil gradio uz, naravno, onu nutarnju reformu koja je bila potrebna i Crkvi i teologiji.

Ono što je također zanimljivo za Koncil je što su na njemu kao teolozi mjesto našli oni koji su do tada bili na neki način bačeni u stranu, na margine života Crkve, ili čak pod sumnjom da nisu u skladu s crkvenim učenjem poput De Lubaca i Congara koji su kasnije postali kardinali. Zanimljiva je činjenica da je Hans Küng bio teološki savjetnik kao i mladi teolog Ratzinger, i veliki teolog Rahner, a tu je i naš Šagi-Bunić. Dakle, kao teološki savjetnici bili su ljudi koji su bili vrhunski domet teološke misli 20. stoljeća.

Mislim da je najveći problem Drugoga vatikanskog koncila u tome što u nekim segmentima njegova važnost nije doprela ili nije zaživjela u svijesti mnogobrojnih kršćana. Problem je u tome što su premalo upoznati s Koncilom i što se premalo, i u pastoralu i u katehizaciji, govori o tome duhu i upoznaje ljude s temeljnim koncilskim dokumentima.

Koncil se ne treba gledati pod prizmom novosti, nego pod prizmom ponovnog otkrića, i to nekih temeljnih pojmova. Temeljna otkrića su sljedeća: Koncil je ponovno otkrio osobu Isusa Krista. Dakle, Isus Krist nije više viđen kao netko tko naučava, tko promovira zakone kao što je to bio slučaj do tada, nego je uzeta u obzir cjelovitost osobe Isusa Krista, njegovo svjedočanstvo Božje ljubavi, njegovo djelovanje u povijesti. Tako i vjera nije više viđena kao odgovor na neke dogmatske izričaje, nego povjerenje u Boga koji se objavio u Isusu Kristu.

Zatim, tu je ponovno otkriće Svetog Pisma koje je u Katoličkoj Crkvi do Drugoga vatikanskog sabora ponekad figuriralo samo kao mjesto koje je služilo da se pokažu istinitima teze koje su se razvijale u određenim razmišljanjima, a nije bilo viđeno kao živa Božja riječ koja nadahnjuje zajednicu, koja je temelj cjelokupnog života Crkve. Zanimljivo je da su u procesiji svako jutro kad je zasjedao Koncil unosili evanđelistar, kao poseban znak prisustva Božje riječi. I to je bio poticaj da i Crkva nakon Koncila nastavi tim putem.

Treće je ponovno otkriće Crkve. Crkva više nije viđena na Koncilu kao societas perfecta, nego je kroz nove biblijske i patrističke slike ponovno otkrivena kao narod Božji (to je temeljni izričaj ‘Lumen gentiuma’) u kojem svi krštenici imaju jednako dostojanstvo. I tek iz tog jednakog dostojanstva se izvode različite službe i različite karizme. Dakle, u tome treba gledati Crkvu; ne kao jednu savršenu instituciju nego zajednicu onih koji vjeruju u Isusa Krista, i koji su na putu i žele svjedočiti tu Božju ljubav u svijetu.

Četvrto, što mi se čini veoma važnim, Koncil otkriva naslovnika. Otkriva konkretnog čovjeka sa njegovim potrebama. Do tada se pomalo i Crkva u svojim dokumentima, ali i teologija u svojim izričajima, obraćala nekom apstraktnom čovjeku, nekom pojmu idealnog čovjeka koji nigdje nije postojao. Pritom se zanemarivala potreba konkretnog čovjeka i potrebe zajednice koja traži odgovore na određena pitanja.

Danas se obično, pogotovo među mlađima, misli da je 40 godina puno. Međutim, u životu pojedinca i Crkve 40 godina nije puno, nego zapravo malo. Zato će se o Koncilu raspravljati vjerojatno još godinama. To je dobro, jer je to s jedne strane pokazatelj živosti Crkve, a s druge strane da Koncil nije mrtav.

Kada se gleda povijest Crkve, pa i teološka povijest Crkve, može se uočiti da je prihvaćanje koncila uvijek trajalo dugo. Uzmimo na primjer Tridentski koncil. Njegovo zaživljavanje vrhunac je našlo možda tek uoči Prvoga vatikanskog koncila. Prihvaćanje tumačenja je dugotrajan, živi proces koji se odvija unutar Crkve.

U ovih je 40 godina bilo nekoliko razdoblja. Prvo je bilo razdoblje oduševljenja - početkom '70-tih godina - da će Koncil sve promijeniti i učiniti novim. No, već ubrzo nakon toga, došlo je do razočaranja jer se vidjelo da tome nije tako. Treće razdoblje - koje bismo mogli nazvati razdobljem realizma - nastupilo je pontifikatom Ivana Pavla II. To je razdoblje u kojem se kritički sagledava što je Koncil napravio ali i sabiru svi rezultati događanja nakon Koncila. I ja sam prema nekim segmentima tog trećeg razdoblja prilično kritičan, ali svakako je nemoguće ići naprijed bez promišljanja, misleći da je potrebno izvesti neke promjene, a da se zapravo ne zna što se time želi postići.

Mislim da je najveći problem Drugoga vatikanskog koncila u tome što u nekim segmentima njegova važnost nije doprela ili nije zaživjela u svijesti mnogobrojnih kršćana. Problem je u tome što su premalo upoznati s Koncilom i što se premalo, i u pastoralu i u katehizaciji, govori o tome duhu i upoznaje ljude s temeljnim koncilskim dokumentima.

Sigurno. Premda ja govorim više o specifičnoj situaciji ovdje u Hrvatskoj, koja je bila takva kakva jest, na nju se ne možemo uvijek izvlačiti. Ali istina je da smo 25 godina nakon Koncila imali ideološki totalitarni sustav koji nije omogućavao da u mnogim segmentima Koncil zaživi. Iako je on, ipak, u mnogome u Hrvatskoj bio veoma živ. Idealizam i duh Drugoga vatikanskog koncila itekako je bio prisutan i u teološkim raspravama, i u izdavačkim djelatnostima, u inicijativama katolika laika, ali u mnogočemu nije dotakao strukture Crkve.

Neki su, poput kardinala Martinia, mišljenja da bi se novi koncil trebalo sazvati. Pogotovu koncil koji bi se bavio nutarnjim ustrojstvom Crkve. Sigurno je da su neke strukture ponovno postale važnije od Duha i da tu nastaju problemi. Mislim da tome nije uzrok Drugi vatikanski koncil nego njegova jednostrana interpretacija.

Rekao bih čak da je Drugi vatikanski koncil, gledajući njegov odnos prema svijetu i prema čovjeku, bio previše optimističan i možda bi to, po nekima, bio razlog sazivanja novog koncila. Mi svi hvalimo ‘Gaudium et spes’, ali već nakon svršetka Koncila neki teolozi, pa čak i Ratzinger, bili su dosta kritični prema ‘Gaudium et spes’, smatrajući ga previše optimističnim, smatrajući da dokument previše vjeruje u čovjekovu sposobnost da iznađe odgovore na mnoštva pitanja koja ga tište, i da ima preveliko povjerenje u tehniku i u društvo.

I zaista, kada se čita ‘Gaudium et spes’, čita se taj optimizam šezdesetih godina za koji mi, sada na početku trećeg tisućljeća, znamo da mu na takav način nema mjesta. S raznih se strana može prigovoriti i naći primjedbe na Drugi vatikanski koncil, primjedbe koje bi onda izazivale težnje k nekom drugom saboru, ali mislim da je potrebno samo iznaći nutarnje snage i povjerenja u Crkvi da se duh koncila ne ugasi, da ga se ima pred očima i da se na temelju njega započnu odvijati mnoge nutarnje reforme.

Vrijeme se promijenilo. Četrdeset godina ne izgleda puno, međutim u tih četrdeset godina se puno toga, na svjetskoj razini, dogodilo; od pada komunizma i rušenja ideoloških prepreka toga tipa, do globalizacije, napretka znanosti… Ali ono što mi se čini temeljnim, a što sam prije spomenuo kod ‘Gaudium et spes’, jest to da je nestalo optimizma u cijelom svijetu i da je zapravo uopće nestao govor o smislu svega onoga što se čini. Mislim da je to i temeljno poslanje Crkve - pokušati govoriti današnjem čovjeku o smislu. Smislu onoga što činimo, smislu globalizacije, smislu ekonomskog napretka, napretka znanosti… Otkriti ljudima Isusa Krista kroz govor o smislu. Iz tog pitanja mogu se izvući daljnje odrednice govora o djelovanju Crkve.

Kako se Crkva snalazi u tim svim novim pokretima? Neki će reći dobro, neki će reći loše. Svako ima o tome svoje mišljenje, ali je istina da su ta nova događanja Crkvi isto tako nametnula jedan novi ritam na koji do sada nije bila naviknuta.

Crkva nastoji prepoznati dobre strane globalizacije i neće odbaciti globalizaciju samu po sebi, jer je globalizacija isto tako slojevit pojam koji mi često previše pojednostavljujemo za svoje potrebe. Crkva pokušava u svom promišljanju vidjeti koje bi bile sličnosti i razlike između pojma globalizacije i pojma katoliciteta. Pojam katoliciteta govori o univerzalnosti. Što su sličnosti i razlike? Što može katolicitet kao življena stvarnost u Crkvi kroz dvije tisuće godina ponuditi globalizacijskom procesu, a što globalizacijski proces može ponuditi promišljanju katoliciteta? S tim u vezi svakako su i nova pitanja - recimo pitanje ekologije i bioetike. Teološka misao se dosta dobro nosi s tim pitanjima. O tome se razmišlja, piše i govori.

Pravi je problem koliko teološka promišljanja imaju uopće utjecaj na život crkvene zajednice, odnosno koliko se njome služi u životu Crkve. Koliko je teološka misao danas postala samo akademska misao i koliko se samo izražava u stručnim člancima, a koliko je teologija ono što bi također trebala biti - jedan od stupova kršćanske zajednice, ona koja hrani kršćansku zajednicu, ona koja promišlja nad življenom vjerom u toj zajednici, vraća se njoj, nju obogaćuje i daje joj smjernice za rad.

Bez želje i potrebe da ideologiziram morao bih se vratiti na razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata kada se u hrvatskom društvu dogodio jedan, nazovimo to tako, gubitak “balasta”. Dogodilo se da je cijela generacija ljudi morala napustiti zemlju zbog svojih političkih, ali i drugih uvjerenja (vjerskih kulturnih, znanstvenih). Normalno, tu su zatim i generacije ljudi koji su rasli u tom okruženju. U tom se dobu preko naših sveučilišta pretežno formirala elita (kulturna, znanstvena, umjetnička i intelektualna) koja je mislila na jedan način i nije bilo mjesta za one koji misle drugačije, pa onda unutar toga ni za one koji promišljaju iz kršćanskih stavova. To ne znači da u to doba nije bilo ljudi koji su kao kršćani razmišljali i djelovali, ali nekog organiziranog strujanja nije bilo. Ono je bilo potpuno marginalizirano - zapravo onemogućeno. Od tuda mnoga pitanja i problemi - gdje su danas kršćani - kršćanski, katolički intelektualci? To, naravno, nije isprika za nerad i nedjelovanje. Ali, zbog tih razloga i danas taj prostor zauzimaju ljudi iz grupacije iznikle iz bivšeg sustava.

Dio problema je i u Crkvi, koja je nakon Drugoga vatikanskog koncila bila na ovim prostorima sprječavana da se tome posveti, da na takav način djeluje i da iznjedri takve generacije, pa onda dopusti da i oni mijenjaju Crkvu. S druge strane, ni nakon promjene naše se crkvene strukture ni dan danas nisu snašle. Ne vide uopće načina na koji pomoći stvaranje i formiranje takvih intelektualnih krugova i ne znaju što bi s njima ni unutar Crkve, ni u društvu, premda stalno o tome govore i žale se da toga nema. Ima, naravno, pojedinaca koji već djeluju, ali smo previše rascjepkani. To je naša hrvatska boljka - inertnost i rascjepkano djelovanje. Mnogi drugi veoma se lako organiziraju i dobivaju financijsku potporu izvana. Možda bismo od njih trebali učiti. Ali trebamo naučiti i kako djelovati - ne monolitno, ne ideološki, nego jedinstveno u različitosti.

Deveta sekcija u Osijeku, skupina intelektualaca donijela je određene zaključke. Nakon tog osječkog sastanka jedna skupina se u protekloj godini sastajala u razmacima gotovo redovitim od dva do tri tjedna i promišljala koje korake učiniti da ta sekcija zaživi. Došli smo do zaključka da treba formirati jedan krug, gdje bi se okupljali obrazovani ljudi ili ljudi koji studiraju i promišljali o crkvenoj i društvenoj stvarnosti u svjetlu evanđelja, ali i u svijetlu dostignuća modernih znanosti i svega onoga što čini ljudsko društvo. Mi ga za sada radno nazivamo - Kršćanski akademski krug. Na taj način posebice žalimo promišljati stvarnosti našeg društva i što se može konkretno učiniti.

Obično to “intelektualci”, “akademski krug”, zvuči kao nešto elitističko i nešto što izaziva odbojnost, ali to je nešto čega se ne smijemo i ne trebamo bojati. Ne trebamo se bojati niti pravilno shvaćenog elitizma. Pozivam mlade kršćane i katolike da se ne boje elitizma. Ja elitizam shvaćam pozitivno ako on u sebi ima ugrađeno ono 'jače, više, bolje' s namjerom, ne da bi se isticalo osobne zasluge, nego da bi se pomoglo svojoj društvenoj i crkvenoj zajednici i pojedincu čovjeku. Želja je da to bude skupina u koju mogu doći i ljudi iz drugih kršćanskih grupa i udruga građana, ali koji su otvoreni takvom širokom nazoru promišljanja stvarnosti, koji ne idu za osobnom promocijom. Svi su oni ovdje dobro došli, kako bi nešto zajedno stvarali i oblikovali.

Krug bi trebao djelovati na tri razine. Prva su naši međusobni sastanci, promišljanja i razgovori, druga - da iz toga budu iznjedrene tribine, i treća, da iz tih tribina nastane časopis koji bi se bavio pitanjima promišljanja društva iz kršćanske duhovne perspektive. Preporučamo mladima da se mole za to, ali i da se, ako je moguće, i sami uključe (i preko vašeg uredništva mogu se više upoznati s time).

Za razliku od razdoblja šezdesetih kad se sve htjelo mijenjati, danas se više ništa ne želi mijenjati. Želi se samo uz što manje energije postići što više ciljeva. To je, nažalost, na neki način zahvatilo i mlade. Iako, trebamo biti svjesni da mladima u Hrvatskoj uopće nije lako. Perspektive su vrlo ograničene bilo u ekonomskom, bilo u drugim područjima, pa se čovjek pred time nalazi i pomalo rezigniran i izgubljen. Ali ne treba se predavati i svi trebamo činiti da to bude puno bolje.

Generacija mladih? I ja sam još tu (smijeh). Ja sam zapravo voditelj povjerenstva za pastoral studenata laika na KBF-u, i u nadzornom odboru POMAKa - pokreta mladih katolika. Što se tiče mog rada na fakultetu, možda to i nije najbolji spoj budući da sam tamo i profesor, pa me neki studenti doživljaju kao onoga s kojim imaju problema, i možda me teško mogu doživjeti kao onoga koji bi se na neki način trebao o njima brinuti, vidjeti koje su njihove želje, nade, potrebe.

Mislim da današnje generacije, kao i sve mlade generacije, imaju puno života u sebi, žele nešto učiniti, oblikovati, nose puno energije. Samo, nažalost, čini mi se ponekad, što nije krivica mladih nego nas koji radimo s njima, da nemamo dovoljno povjerenja u njih. Ne dopuštamo im da se razvijaju, pa onda ponekad to možda djeluje apatično.

S druge strane, za razliku od razdoblja šezdesetih kad se sve htjelo mijenjati, danas se više ništa ne želi mijenjati. Želi se samo uz što manje energije postići što više ciljeva. To je, nažalost, na neki način zahvatilo i mlade. Iako, trebamo biti svjesni da mladima u Hrvatskoj uopće nije lako. Perspektive su vrlo ograničene bilo u ekonomskom, bilo u drugim područjima, pa se čovjek pred time nalazi i pomalo rezigniran i izgubljen. Ali ne treba se predavati i svi trebamo činiti da to bude puno bolje.

Moja poruka mladima je da prvo pred Bogom, pred sobom i pred drugima prepoznaju talente koje imaju. Da učine sve, bez obzira na situaciju, da te darove i talente koji im je Bog darovao još više razvijaju i upotrijebe i za svoje dobro, za dobro Crkve i za dobro zajednice. Ako će to biti plod ne samo onog racionalnog pristupa stvarnosti, nego i jednog duhovnog i ljudskog sazrijevanja, mislim da onda i ta egzistencija mladog čovjeka ne može biti promašena. Ne bojte se u Crkvi iznositi svoje stavove, razmišljati, živjeti, ali isto tako, budite sposobni slušati znakove vremena.

Razgovarala: Davorka Gašparović