Godinama me optužuju za neopravdano ignoriranje rock glazbe. Kao, samo crnci i samo plesno, pa zar nisam čula za gitare, pa ono Beck ne spada tamo, Cardigansi su smeće… Pokušala sam se iskupiti.

Oni su naime Skandinavci. Ako vam to išta znači. Priča se da je pjevač Arnar Gudjonssen vježbao svoj glas na opernim arijama. Drago mi je što je svoj talent poklonio gitarskim krugovima u kojima se tek ponekad nađe prava glasina, sposobna za sve. A taj glas savršeno odgovara čvrstim emotivnim melodijama. Čovjek bi rekao da rock više ne poznaje iskrene osjećaje, da svi pjevaju o opjevanom i da se Radiohead ne može ponoviti. Ne znam, ne bih rekla. Nakon slušanja "We" neke stvari su mi se promijenile u glavi. Naslovna "Breathe" nije nimalo loša, ali preporuka definitivno leži u "Suppose". Romantičari s Islanda kao da su izmislili ploču za ove neodređene jesenske dane kada i prestanak pljuska ili dosadnog rominjanja kiše znači pomak u životu. U tom trenutku player stavite na 2, 7 i 10 ili Catch, Alone in the sun i Race.

Beck je jedan od mojih glazbenih idola. Sa strepnjom sam očekivala novi album i čitala pohvalne recenzije diljem svijeta ne vjerujući - snimio je tugu i bol. Stvar je u tome da je poznat po svojoj lucidnosti, psihodeličnosti i energičnosti. Doduše, na tim poljima skoro da je iskoristio sve što se dalo iskoristiti: "Odelay" je bio ludi mix zvukova, "Mutations" susret psihodelije bluesa i folka, a "Midnight Voltures" čudni skok u soul vode. "Sea Change" je putovanje kroz more Beckovog skladateljskog genija. Probudio ga je prekid osmogodišnje veze. Promijenio ga je potpuno. Postao je blag i smiren, nekima zbunjujući, drugima kristalno jasan, meni savršen. Tekstovi su ljepši no ikada, orkestralno upotpunjene melodije bacaju nas u noćne poslove i čitanje knjiga, meditaciju i ugodan razgovor s najboljim prijateljem. A opet kad ugasimo svjetla sve se mijenja, svijet se pretvara u ogromnu simfoniju s milijunima detalja i bajkovitim sadržajem.
Najveća razlika je u načinu skladanja. "Sea Change" je daleko "običniji" od svih do sada. Beckov tugaljivi glas dolazi na prvo mjesto, a nema iznenadnih prekida i neobičnih kompozicija. Svaka pjesma je laganica, nema iznimke. Od početka do kraja plačemo i sjedimo pored prozora pitajući se zašto baš danas pada kiša, ili zašto ne pada. Prvi refren koji se čuje je "These day I barely get by / I don’t even try". Tako se potpuni slom do kraja razvija u lagani nagovještaj nade. Katarza je prva asocijacija koju izazivaju nevjerojatno spori ritam, pozadinski jecaji i zavijajuća gitara. Nagovaraju nas na čišćenje, promišljanje, na buđenje. Pogled u sebe i svoj dio bola. Nezaboravno. Beck is back, dame i gospodo! I bolji je nego ikada do sad.

Onima emocionalno vezanima za uspjehe albuma "Alf" dobra vijest. Žena je napokon napisala album dostojan njenog vokala. Prekomjerna kilaža je danas stvar daleke povijesti, sva sreća dijete (možda i neki drastičniji potezi?) nisu uništile nezaboravnu ljepotu Moyet glasa. Istina, ovaj album bi puno bolje odgovarao glazbenoj sceni polovice 90-ih, ali ovaj se uradak isplatilo čekati. Kako je postarija Alison shvatila trip hop recepte i divno ih uklopila u svoje electro-pop korijene - nemam pojma. Znam samo da joj je ekipa The Insects (radili s kraljevima trip hopa - Massive Attack) pripomogla. Alison zvuči jednako dobro kao i prije. Kao da se samo modernizirala, ništa više. Album je elektronski i sadrži sve bitne stavke za povratak Alison u uspješne glazbene vode. Soul, blues, šezdesete i devedesete s orkestracijom novog doba - sve je tu. Tekstovi kao izašli iz pop raja, pamtljivi, ali ne i prazni. U glazbene vode se vratila diva - u luksuznom izdanju.

Sad već naveliko izlazimo iz pojmova rocka. Jesu gitare, ali… Ova dvojica su se nešto žestoko svađali ili durili, uglavnom godinama zakidali poklonike za odličnu glazbu klevši se uokolo kako nikada više neće raditi zajedno. Bila je tu gomila solo projekata i suradnji, no novi zajednički album je potvrdio koliko su bili u krivu. Godinama smo se smijali njihovim glupostima da bi nas zapljusnuli fenomenalnim albumom. Njih dvojica su prvenstveno veseli romantici. Osmjeh na lice, ručak u torbu, na livadu i svi zaplešimo. Uvaljajmo se u lišće, a na proljeće u zelenu travu i cvijeće, slavimo Novu godinu… Za početak se trebamo ugledati na njih i usred jeseni zauzeti cock-rock pozu i hodati bosi. Zamisliti se u sedamdesetima i prodrmati svoje bokove uz naslovnu "Bring it back". Onda se možemo nasmijati uz "Can we make it" ili "Different strokes". "Sunny boy" je predivan sklad koji će zadiviti i najzahtjevnije, a "Fallin" upotpuniti praznine u dušama. I onda čujete "Blue" i umjesto da pomislite kako je to tako užasan pop, zamotate se u dekicu, upalite radijatore i kamine i gledate kako pada snijeg dok stružu gitare. Da ne bi mislili kako je život nekolicina prhutavih leptirića album će završiti "Beatom", totalnom laganicom. Što je istina, istina je. Odlične stvari ostaju odlične. David McAlmont i Bernard Butler su nezaboravan dvojac koji zajedno funkcionira savršeno.

I sitnica koja nema nikakve veze s rockom.

Nikada nas nije iznevjerila. Eksperimentira oduvijek, a najnoviji soundtrack pokazatelj je koliko čovjek može sam razviti svoj talent. Meshell nema završene glazbeno školovanje, niti započeto. Sama je naučila hip-hop, jazz, soul i funk pretvarati u podlogu za društveno angažirane stihove. Obično bez dlake na jeziku gura svoj stil kojeg su poneki prozvali "prog-soul", a ovdje je to izvela i više nego odlično. Imala je i pomoć pa će vjerojatno najpoznatiji dio cijelog soundtracka biti remiks pjesme "Pocketbook" na kojem gostuju Miss de Minor, Tweet, Rockwilder i Redman.

Viktorija Sabolić