POD PRITISKOM

Kako uopće pisati? Kakvo je ovo pitanje - prilično nejasno - takvi su i odgovori na njega - uvijek nepotpuni! Odluku o tome kako pisati uglavnom donosi sam autor teksta. Tu i tamo mu pomognu neke druge osobe, neki drugi tekstovi ili nešto posve drugo, ali u svom pisanju autor je uglavnom sam. I najbolje je da je bar tada sam - neometan od bilo koga, jer tada vjerojatno piše najbolje, najsabranije i s najmanje nelogičnosti u sadržaju napisanoga. Sve to vrijedi za bilo koju vrstu pisanja - od lektire do pisanja u medijima.

Idealni uvjeti za pisanje, jasno je, valjda nigdje niti ne postoje. Gotovo svi ideali najčešće su neostvarivi - inače ne bi više bili ideali. Tako je npr. nemoguće u razredu pisati školski sastav i očekivati da te nitko ne gleda i da te ne ometa. Nemoguće je i u brojnoj obitelji, kod kuće, pronaći miran kutak i napisati nešto lijepo i pametno. Zar mislite da je ovaj ideal dokučiv u redakciji nekih novina ili u uredima agencija? Niti slučajne! Zamislite stalnu zvonjavu telefona (od početka pisanja već sam odgovorio na pet poziva), duge razgovore sa suradnicima ili s kolegama novinarima na terenu, žamor, buku kompjutera i pisača pa sve to još začinite pritiskom uvijek prekratkih rokova, onda ćete kao rezultat dobiti nimalo idealne uvjete za bilo kakav ozbiljan, a kamoli k tome i odgovoran rad.

No, nažalost ili na sreću, treba imati na umu da niti idealni uvjeti nisu garancija da će netko dobro pisati i da će sve stići na vrijeme. Isto tako niti najgori uvjeti za pisanje nisu zapreka za izvrsno pisanje. Sve, očito, najviše ovisi o ljudskom čimbeniku, o čovjekovoj nadarenosti, o spretnosti i snalažljivosti te o dobrim živcima i želucu.

O čemu se sve piše opet je posve druga priča. Nećemo se zadržavati na onome o čemu pišu učenici, oni, jadni, ionako nemaju previše izbora ili slobode u pisanju, a ovdje ćemo zanemariti i profesionalne pisce knjiga, romana i stručnih članaka, iako se u nekim situacijama i segmentima i njihovo pisanje podudara s novinarskim radom - i obratno. I novinaru su, jadni, često prisiljeni pisati i o onome što ih baš ne oduševljava. Na to ih tjeraju ne samo poslodavci, nego i naslovi rubrika, neki važni i aktualni događaji koje moraju popratiti ili pojave koje treba ocijeniti ili prokomentirati. Tada često moraju biti veći stručnjaci od onih čiji je to jedini posao u životu i protumačiti i ono što je teško protumačivo rječnikom običnih smrtnika. Na neki način moraju biti spona razumijevanja između visokoumnih stručnjaka, koji se prave važni i druge fasciniraju svojim stručnim znanjem, i onih koji bi ih trebali bar donekle razumjeti - dakle svih (nestručnih) korisnika medijskih informacija.

Zašto novinar piše baš tako kako piše, najčešće je pitanje koje ostaje bez odgovor, jer odgovor ne zna ni sam autor napisanog priloga. Često tekst kao da sam nekako izvite iz glave i slijeva se u ruku, iz ruke u pero, a s njega na papir. To je ujedno i najnormalniji način pisanja i kao da tako autora najizravnije povezuje s onim papirom na kojemu njegove misli ostavljaju svoj trag. Ono "najnormalnije" valjda je uvjetovano našim učenjem pisanja u ranom djetinjstvu, što nam se urezalo u pamćenje pa na neki način uvjetuje i naš način pismenog izražavanja.

No, moderna vremena čine svoje pa pisanje rukom u nekoj redakciji više ne možete ni zamisliti - osim ako ste umirovljena medijska zvijezda koju svi samo moljakaju za autogram, a novine o vama pišu. Danas autor teksta neće više dobro proći u svom poslovnom životu ako samo poznaje strojopis, a o kompjuteru još ništa nije ni čuo. Prije ili kasnije "nastradat" će zbog svoje neusklađenosti sa zahtjevima novih tehnologija, ma koliko i kako bio sposoban kao autor.

Ljubitelji pisanja rukom, koji na tome još uvijek jako insistiraju, bez obzira na čitljivost rukopisa, rado će citirati mudru izreku novijeg datuma, koja glasi: Griješiti je ljudski, ali za potpuni nered potreban je i kompjuter! I nisu daleko od istine, jer kad nešto napišete, ne svidi vam se pa zgužvate list i bacite ga u koš za smeće, ako se predomislite prije dolaska vrijedne čistačice, možda još neće biti prekasno da se spasi ono što je izgledalo bez veze, ali je još uvijek puno bolje od onoga što imate sada pred sobom. A ako ste u kompjuteru nešto napisali pa sav tekst obrisali, nakon snimljene nove (bezvezne) verzije - više nema spasa, osobito ako vas pamćenje malo slabije služi - što je čest slučaj kod novinara. A tko bi mogao i trebao pamtiti sve ono što jedan novinar u svom radu mora popratiti: od cijena na tržnicama, do stanja u prometu, od dosadnih političarskih press-konferencija do intrigantnih sudskih trakavica, od crnih kronika do svečanih obljetničkih slavlja.

Kome se novinar obraća i ima li pred očima bar veći dio onih do kojih bi njegov tekst mogao dospjeti, teško je reći. Najčešće je autoru teksta samo poznato kojoj je čitateljskoj publici medij namijenjen, ali ta činjenica, ili bolje reći želja nakladnika i uredništva, nikako ne isključuje i druge skupine čitatelja i onih koji su možda slučajno naišli na tekst - recimo čekajući na red u nekoj od ordinacija. Tada neki tekst, namijenjen djeci, a pročitan očima odraslih, neće imati previše smisla, jer možda govori o općepoznatim stvarima na koje ne treba trošiti papir. Ili tekst namijenjen ženskoj čitateljskoj publici, muškarcima može izgledati posve bezvezan. Vjerojatno vrijedi i obratno, ali ipak se nadam da nije tako pa ne bih o tome.

Kao i svako drugo ljudsko djelo i pisanje pati od kronične nesavršenosti. Ipak, utješna je činjenica da su oni koji u novinama čitaju tuđe napise svjesni većine ovih problema s kojima je autor suočen i da i sami znadu da je u pisanju nemoguće izbjeći sve pogreške - od onih pravopisnih, jezičnih i tipkarskih, pa sve do logičkih i informacijskih pogrešaka. Novinar se uvijek može utješiti i činjenicom da je svaka kritika, koja mu je upućena od strane čitatelja, stvar osobnog stava nekoliko pojedinaca, a ne opće mišljenje većine čitatelja, pa mirno može nastaviti u svom stilu - naravno, pazeći uvijek bar malo više na to kako će pisati, kad već ne može birati o čemu će pisati.

Pisati o pisanju nije ništa jednostavnije ili lakše od pisanja o nekom događaju. Često je teže, zahtjevnije i kompliciranije, jer iziskuje širi pogled na mnoštvo najrazličitijih pojava i situacija u kojima se jedan novinar može naći ili se u većini od njih već više puta našao. Zato nemojte niti pomisliti da je ovo moje pisanje nekakvo ispričavanje i opravdavanje zbog nečega na što ste možda već do sada pomislili. Ovaj tekst samo želi ukazati na realne probleme na koje autori tekstova nailaze u svom stvaralačkom radu, a i to pri čitanju treba imati u vidu. Hvala - ako je tako!