Davno sam čuo i zauvijek upamtio da čovjek uči na greškama. Naučili su me i poslovicu - Teško onome na kome se svijet uči. Stoga sam, došavši sa svoga rodnog otoka Hvara studirati u Zagreb, odlučio uvidjeti svoje greške i zablude, nastojati ih ispraviti te pomoći drugima da ih se oslobode. Jednako tako sam odlučio proći svijetom otvorenih očiju i učiti iz tuđih grešaka, ne dopuštajući tako da postanu i moje greške.

Ma nije moguće! - zaključismo svi uglas.

Da, i meni izgleda nemoguće, ali istina je. - rekao je to tako potreseno da nas je sve ganuo. Nekoliko sućutnijih djevojaka je obrisalo orošene oči. A onda nam je ispričao tužnu priču svoga života. Slušali smo ga zapanjeni, kao da prvi put slušamo.

Bio sam dijete ljubavi. Moj otac i majka su bili sedamnaest godina u braku bez djece i već su počeli vjerovati kako nikada neće postati roditelji. A onda sam se ja rodio. Voljeli su me više od svega. Nisu me razmazili, naučili su me kriterije razlikovanja dobra i zla, ali priuštili su mi puno više nego što su imali moji vršnjaci. Najsretniji sam bio radi sobe. Imao sam svoju sobu cijeli život. Ponekad mi je izgledala velika i osjećao sam se u njoj osamljeno, ali bila je povod da mi svi zavide. Ja sam bio Onaj Koji Je Sam U Sobi. Ah, ta moja soba. Čudesno carstvo svakojakih blagodati. Ipak, više od svega me je oduševljavala velika karta svijeta koja se ispružila preko lijeve polovice sjevernoga zida. Sjećam se da sam još kao dječak gledao tu kartu svijeta, čudio se i divio. Kad sam naučio čitati počeo sam iščitavati imena zemalja, gradova, rijeka i planina. Dane i dane sam provodio pred kartom svijeta.

Ti si fakat imao dosadan život - reče Duhoviti, a mi ga mrko pogledasmo.

U osnovnoj školi mi je zemljopis predavao neuki, ali tašti nastavnik koji mi je, kad je vidio koliko znam zemljopis, zabranio dolaziti na satove i unaprijed zapisivao odličnu ocjenu za kraj. U srednjoj školi sam redovito pohađao nastavu zemljopisa, vazda istican kao primjer i vazda hvaljen. Da nisam obolio i ona dva mjeseca proveo u bolnici možda bi tu moje muke bile gotove, ali dogodilo se tako kako se dogodilo.

Život je čudan i nepredvidiv - dodao sam više iz straha da ne otplovi u filozofiranje nad životom nego iz potrebe da iznesem stav.

Dakako da sam odlučio studirati zemljopis. I na fakultetu se to napokon dogodilo. Doznao sam da postoji Australija. Naime u mojoj sobi, donji desni kut karte prekrivao je ormar. Prekrivao je cijelu Australiju. Bio sam duboko uvjeren da je tamo ocean. U osnovnoj školi to nisam naučio, a u srednjoj školi sam obolio taman kad se učilo Australiju. Ta spoznaja me toliko pogodila da do danas nisam došao sebi. - to rekavši naš prijatelj gorko zaplaka.

Bilo mi je nevjerojatno da netko može biti zaljubljenik u zemljopis, a istodobno ne biti upućen u postojanje jednog od kontinenata. To mi izgleda kao definicija za površnost. Uostalom, zar se u toj sobi nikada nije micao ormar? Zar nikada nisu bojali zidove? I, na kraju krajeva, nepojmljivo mi je da netko ne osjeti potrebu zaviriti iza ormara vidjeti ima li tamo kakve zemlje. Nije valjda mislio da je svijet odrezan u donjem desnom dijelu tako da se može smjestiti ormar u njegovoj sobi? Ipak nisam izrekao to što sam premišljao. Mislio sam da je puno važnije utješiti čovjeka, a onda drugom zgodom, kad bude moguće, poučiti ga osnovnim pravilima života. Na primjer da pogleda što je iza ormara. Stoga sam rekao:

Svi smo mi u svom životu imali neke krive predodžbe ili kriva znanja ili kriva mišljenja. - Onda sam pogledom zahvatio prisutne i, moleći ih za suradnju dodao: - Zar ne?

Naravno - podupre moje riječi Duhoviti - ja sam za Charlieja Chaplina mislio da je rodom iz Čapljine. Pa? Čovjek uči dok je živ.

Trenutak ostadoše njegove riječi u zraku. A kad se pribrasmo reče Djevojka S Juga:

Ja sam mislila da su ljudi koji nose naočale pametni, a onda sam upoznala Čarobnjaka.

Svi se nasmijasmo, a Čarobnjak iz Ozlja reče:

Ja vidiš nisam znao da sam kratkovidan sve dok mi liječnica nije na sistematskom pregledu rekla da sam kratkovidan. Doduše, primijetio sam da neke stvari ne mogu pročitati s određene udaljenosti, ali bio sam uvjeren da je to tako i da tako treba biti. Kasnije sam razmišljao o tome i zaključio da moje ponašanje nije izuzetak, nego veoma tipično. Ne mislim pritom dakako na kratkovidnost, nego na ponašanje ljudi. Vjerujem, a u tom uvjerenju me podržava i veliki Sokrat, da ljudi ne bi činili toliko zla kad bi bili upućeni u to da je to zlo i kada bi bili svjesni posljedica svoga zla čina. Čvrsto sam uvjeren da, kao što se fizička kratkovidnost pobjeđuje ispravnom dioptrijom, tako se i moralna kratkovidnost može ispraviti svjedočanskom poukom.

Dok su nam još odzvanjale u ušima riječi najmudrijega kopača rupa, Prijatelj Koji Studira Teologiju je priznao:

Ja sam ko dijete smatrao da ljeti, kad se orosi čaša, to zapravo kroz staklo probija tekućina koja se nalazi u čaši.

Ja sam na to htio dodati kako sam upravo shvatio da sam okružen gomilom bedaka, ali sam se u zadnji čas suzdržao i jedva čujno rekao:

Ea.

Kasnije su mi objasnili kako i zašto se rosi čaša kad se ljeti u nju nalije hladna tekućina. I ja sam, kao i Čarobnjak, iz te svoje zablude naučio nešto što mi je pomoglo ispravnije shvatiti cijeli svijet. Uvjerio sam se da dobrota dobrih ljudi ne dolazi od njih, nego da se zapravo radi o kondenziranju dobrote onoga koji je Jedini Dobar. A to prepoznavanje dobrote Dobroga omogućeno je radi ispravnoga stava i pravoga životnog usmjerenja onoga koji dopusti biti u svijetu konkretno djelotvorni znak Božje ljubavi i dobrote. I zato uvijek pomalo zazirem od pretjeranoga hvaljenja onih preko čijega života se Bog pokazuje velik. Ta oni nisu napravili ništa drugo, nego ono što su bili dužni učiniti.