Zamislite da u trenutku opazite kako na vas juri auto dok propisno prelazite preko "zelenog". Ako ste u mogućnosti, bez razmišljanja ćete se baciti u stranu kako vas ne bi udario. Sigurno ne biste bezbrižno promatrali i u sebi ponavljali kako ste vi taj koji ima prednost po svim prometnim propisima. U ovom slučaju radi se o izbjegavanju sudara (borbe) i to je potpuno ispravan odgovor u konkretnoj situaciji. Isto tako, kad smo životno ugroženi i borba često može biti potpuno ispravan odgovor. Posljedice te borbe u tom trenutku nas ne zanimaju. Jednostavno, želimo preživjeti. "Ostati miran" također može biti ispravna reakcija u odgovarajućoj situaciji. Stvarno, teško je predvidjeti kako ćemo reagirati u trenutku opasnosti. Možemo samo nagađati, a kako će to stvarno biti ne znamo. Taj mehanizam samoodržanja, koji sigurno nije izmislio čovjek, u takvim situacijama dolazi do punog izražaja. Ako ste kad gledali neku emisiju o životinjama mogli ste vidjeti da i one imaju jako sličan mehanizam. Sam život se pobrinuo da stvori i načine kako da se održi. Stalna prisutnost opasnosti odnosno mogućnosti da budemo životno ugroženi stvorila je u nama određenu napetost (opreznost) a iskustvo da ni u čemu nema potpunog zaklona stvorila je u nama osjećaj nesigurnosti. Kada bismo shvatili da je život nemoguć bez određene doze napetosti, oslobodili bismo se osjećaja nesigurnosti. Posljedica tog shvaćanja jest prihvaćanje gole činjenice da je sam život napetost i da ga ne bi moglo ni biti bez toga. Drugim riječima, život bez napetosti je mrtav. Prihvaćanjem činjenica dotičemo istinu o sebi. Ta istina nas sve više prožima oslobađajući nas od životne nesigurnosti i svakoga straha.

Rijetki su ljudi kojima bar na trenutak nije zasmetao ili "išao na živce" netko drugi, a to je najčešće onaj s kojim nešto dijelimo, bilo u obitelji ili izvan nje. Vjerojatno, od kad je čovjeka postoji i problem suživota. Svjedoci smo da se i dan danas još uvijek traži rješenje odnosno čarobna formula kojom bi se riješila problematika tog prokletstva koje se zove suživot ili "drugi". Razni duhovnici, psiholozi, sociolozi, političari, istjerivači zlih duhova, vračevi, majstori i njihovi šegrti veliki dio svog vremena provedu pomažući ili odmažući ljudima kojima je najčešće sav njihov problem "drugi". I po medijima se da zaključiti da je to prilično isplativo zanimanje. Pa, zašto je tomu tako?

Očito je da je uz veliko tržište i neučinkovitost raznih nastojanja da se problem stvarno riješi uvelike prisutna. Nije niti čudo kad vidimo da su ljudi spremni isprobati sve prije nego ono što jedino istinski rješava takve probleme, a to je vjera. Naravno, da je lako vjerovati o ovome se uopće ne bi ni govorilo, a niti pisalo. U vjeru se stupa iz sumnje (nevjere) a to je prilično zahtjevan korak, što ne znači da je i nemoguć. Međutim, ako je tomu već tako, trebamo se zapitati postoji li ikakav učinkovit način da iziđemo iz te sumnje, a samim time i iz problema. Je li uopće moguće da sumnja okopni i nestane, da živimo u odsutnosti sumnje, u vjeri? Ako kažemo da je to nemoguće onda je vjera samo ideja, a ideja nikada nije riješila nijedan problem. Samo ono što je živo može riješiti problem, mrtvo nema tu moć u sebi. Jedan sigurno učinkovit način da se prijeđe iz sumnje u vjeru, a samim time i riješi problem, jest propuštanje.

Kao što postoji fizička ugroženost tako postoji i ona koja se može nazvati nefizička. Život nam nije u pitanju, a ipak smo ugroženi. Čudno, zar ne? Nismo fizički ugroženi, ali ugrožen nam je način života koji živimo ili koji želimo živjeti. Svi mi imamo svoj način života i najčešće takav način života dolazi u sukob s načinom života onoga s kojim nešto dijelimo. Ovdje su također moguća tri različita odgovora, a to su: bježati, uzvraćati ili boriti se i "ostati miran". Bježanje u ovom slučaju sigurno vodi u bolest i deformaciju. Uzvraćanje isto tako. "Ostati miran" preostaje kao jedini ispravan odgovor. "Ali kako ostati miran kad je situacija neizdrživa?", česta je reakcija na savjet. "Ali zašto je situacija neizdrživa ako nisi fizički ugrožen?" - pitam. Naravno, u krajnje ekstremnim slučajevima dobro je povući se, na neki način pobjeći, da se sve smiri. Međutim, ako su to svakodnevne međuljudske netrpeljivosti onda bijeg nije dobar. Čak je i uzvraćanje (nefizičko) bolje u ovom slučaju iako je i ono destruktivno. Sigurno konstruktivan odgovor jest ostati miran. Kad se čovjek nađe u takvoj situaciji i odluči ne bježati niti uzvraćati on počinje živjeti jedan do tada njemu nepoznat život. To je život u stalnom susretanju sa vlastitom reakcijom koja zasigurno nastaje u njemu samom. Ovdje postoji jedna skrivena opasnost poznata pod imenom potiskivanje. Potiskivanje je sabijanje reakcija u sebi ili akumulacija potpuno ili dijelom nerealiziranih reakcija. Prije ili kasnije to će se pokazati na razne načine (psihosomatske deformacije). Ako ne reagiramo niti akumuliramo onda propuštamo. Kao što vodiči struje imaju manju ili veću moć propuštanja, isto tako i čovjek može manje ili više propustiti, imati manju ili veću moć propuštanja. Može se reći da je snaga vjere razmjerna moći propuštanja. Znači, što je moć propuštanja veća, time je i vjera jača i obratno. Jedno bez drugoga ne ide. Uzak je to i strm put.

"Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!" (Lk 13,24)

Mladen Majić