Povjerenstvo je zapravo koordinacijsko tijelo koje okuplja ljude koji rade s mladima i koji mladima pokušavaju u vremenu u kojem se nalaze, dakle bilo u studiju, srednjoj školi ili na radnom mjestu, dati smisao njihova vjerničkog života. Kada sam došao ovamo, zatekao sam pripremno stanje, posao koji treba nastaviti. Prema zamisli mog prethodnika vlč. Roberta Šretera, koju ću ja nastojati u vrijeme dok sam na čelu Povjerenstva dovesti do kraja, ovaj ured obuhvatio bi sva područja koja se tiću mladih i koja im pomažu u duhovnom rastu te u produbljivanju njihove vjere. Povjerenstvo treba provoditi razne oblike rada s mladima. Prije svega, tu su duhovni događaji, duhovne obnove, seminari, molitve, hodočašća (Marija Bistrica, Planinarski križni put, Svjetski i nacionalni susreti mladih, Taize, Srednjoeuropski katolički dan i sl.), pa i sportska događanja - imamo turnire i nogometnu ligu koja funkcionira već nekoliko godina, te odnosi s medijima. Prije svega, važno je ono što se događa pravovremeno i na pravi način plasirati u javnost, bilo preko web stranica, bilo preko novina, radija ili televizije. Tu je duhovna glazba, posebice Uskrs fest, ali postoje i drugi festivali i događaji. Značajno je da u naš djelokrug spada i djelatnost na cijelom području nadbiskupije, dakle i izvan grada Zagreba. Činjenica je da se u Zagrebu najviše toga događa, ali imamo i drugih gradova i drugih centara gdje namjeravamo okupljati i animirati ono postojeće te poticati određene skupine i zajednice mladih da se još više uključe u život župnih zajednica. Na kraju, predviđam značajan rad na formiranju ili školovanju animatora po župama i dekanatima. Trenutno obilazim dekanate, susrećem se sa svećenicima i razgovaram s njima, kako bismo mogli napraviti plan za proljeće, kada bismo krenuli sa školovanjem animatora. I konačno, tu je rad sa studentima kojih na području grada Zagreba ima jako puno, i s posebnim grupama mladih, koje se mogu nazvati i grupe mladih s posebnim potrebama - ovisno o tome jesu li to ovisnici, siromašni, mladi daleko od svojih obitelji, itd.

Dapače, postoje nekoliko jakih zajednica u gradu Zagrebu i izvan njega, gdje u svakom času mogu naići na suradnju. Tu izdvajam Katoličku malonogometnu ligu koja okuplja oko 700 igrača, mladih sportaša. Zatim tu su pokreti kao FRAMA, koji su već samim svojim postojanjem i djelovanjem od velike koristi Povjerenstvu za pastoral mladih. Izdvojio bih i Salezijansku udrugu mladih, pa Studentski katolički centar u Palmotićevoj. To je ono što se tiče grada Zagreba. Evo, vjerujem da će svemu tome moći doprinijeti i razne druge udruge i pokreti. A ono najvažnije je da mnoge župe u gradu Zagrebu i diljem Nadbiskupije imaju jake grupe mladih koji sudjeluju u vjerničkom životu župnih zajednica.

Bolji nego što mislimo! Odlični!

Slažem se s vama. Ja sam rekao da su mladi dobri. Mladi su dobri zato što vjeruju onima koji ih odgajaju. Činjenica je da su odgoj mladih u svoje ruke preuzeli ljudi koji su formirani u ozračju ateističkog svjetonazora. Možda ti ljudi, pa i obitelji u kojima mladi odrastaju, ne žele krivo odgajati djecu niti mlade koji su im povjereni. Ali, taj "mentalni sklop" razmišljanja o društvu, duhovnosti, o čovjeku općenito, uvjetuje i njihov pristup odgoju i njihovo obraćanje mladima koje je često ograničeno. Mladi to prepoznaju. A ako vide ograničenost u određenom društvu, tada će se pokušati prilagoditi živeći poput tog pomalo iskvarenog ili lažnog društva, a s druge strane pobjeći od tog društva u sredinu gdje će biti cijenjeno ono što oni najbolje mogu dati, a to su njihove sposobnosti. Da imamo sposobnih mladih ljudi - to je činjenica. Istina je doduše i to da je većina mladih spremna napustiti Hrvatsku u potrazi za boljim životom. Zašto mladi žele otići? Zato što žele da se njihov rad vrednuje. S druge strane, kad sam rekao da kod mladih ljudi prepoznajem kvalitetu, prepoznajem njihovo okretanje svemu onome što je kvalitetno. Dakle, oni će saslušati, oni će procijeniti što je kvalitetno i prema tome će se orijentirati u životu.

Mladi jesu bogotražitelji. Kad se ja kao svećenik susrećem s njima, čak i ako su "labaviji" u vjeri ili nisu vjernici, s poštovanjem gledaju svećenika i Crkvu i smatraju da je to nešto što vrijedi. Međutim, ako su tu samo dvije strane - mladi i Crkva - koje ne idu jedna prema drugoj, ništa ne dobivamo. Oni isto tako čekaju da im se približimo. Dakle, moramo naći načina da im se približimo; ne prilagoditi se njihovu načinu života, nego im o vjeri i Bogu govoriti tako da oni razumiju. Mladi će uvijek prepoznati kvalitetu. Evanđelje je kvaliteta, zar ne? Što god postavili nasuprot Evanđelju i Isusu, Isus je uvijek jači.

Mladi su sada na Mariji Bistrici u rujnu iznijeli tri prijedloga za Sinodu. Jedan od njih glasi: dopustite da mi mladi sudjelujemo u odgoju nas samih. To je taj treći prijedlog koji je nekako najkreativniji: dati mladima mogućnost i osposobiti ih da svjedoče. Ako im društvo ne daje prostor da se oni afirmiraju - a svi znamo kakva je situacija; da se jako teško zaposliti i da mladi jako teško mogu pokazati što znaju i što mogu učiniti - dajmo im mjesto u Crkvi da mogu tu učiniti ono što smatraju da bi bilo dobro za njih, pokazati ono pozitivno što nose.

Ja imam pomalo čudnu definiciju rada i života Crkve na ovim prostorima i na Zapadu. Rekao bih da i u religiji vlada zakon ponude i potražnje. Tko je kvalitetniji, tko dade kvalitetniji program, to će mladi čovjek prihvatiti. To je način razmišljanja suvremenog svijeta i tu se mladi jako dobro snalaze. Kada primijete da u Crkvi ne nalaze kvalitetnu ponudu, tada se okreću drugačijoj ponudi. Međutim, to nije veliki problem. Kod ljudi koji se okreću istočnjačkim religijama, New ageu i sličnom, često je riječ o mladalačkom istraživanju, jer on ipak pripada okruženju u kojem je odrastao i najčešće se u njega na kraju vraća. Ateizacija je prisutna već dugo kod nas, a bila je prisutna i prije pojave sustavne ateizacije. Prisutna je i danas, iako je sustavni ateizam nestao. Ja bih sadašnju ateizaciju i razna "traženja" usporedio sa sumnjama u vjeri. U tim sumnjama treba dati kvalitetne odgovore. Ako osoba ne naiđe na njih ili ne zna gdje da ih nađe, tada ostane na razini "nevjernika", čovjeka koji se ne želi opterećivati vjerom i religijom.

Prvenstveno, ponavljam, ja pokušavam okupiti ljude koji rade s mladima i njima treba isto tako određeni poticaj, ideje i program. Oni će okupiti, ili ih već imaju, svoje grupe s kojima rade i gdje se pojedinci uključuju u rad. Zatim, nitko ne očekuje da svi mladi uđu u takve zajednice i da se negdje aktiviraju, nego jednostavno želimo da oni pronađu svoj životni put u Crkvi, u osobi Isusa Krista, i treba im na tom putu pomoći. Zato vjerujem da ćemo upravo formiranjem animatora moći doći tamo kamo prije nismo mogli. Osim animatora i crkvenih struktura odgovornost za budućnost mladih leži i na svim vjernicima. Svi trebamo svjedočiti! Ako djelujem i živim u ime Božje, u ime Evanđelja i Isusa Krista, i ako se stavljam ispred njih, onda trebam svjedočiti. Ako ne svjedočim onda mladim ljudima zaklanjam pogled na osobu Isusa Krista i to nije dobro. Prije svega treba svjedočiti.

Mladi su sada na Mariji Bistrici u rujnu iznijeli tri prijedloga za Sinodu. Jedan od njih glasi: dopustite da mi mladi sudjelujemo u odgoju nas samih. To je taj treći prijedlog koji je nekako najkreativniji: dati mladima mogućnost i osposobiti ih da svjedoče. Ako im društvo ne daje prostor da se oni afirmiraju - a svi znamo kakva je situacija; da se jako teško zaposliti i da mladi jako teško mogu pokazati što znaju i što mogu učiniti - dajmo im mjesto u Crkvi da mogu tu učiniti ono što smatraju da bi bilo dobro za njih, pokazati ono pozitivno što nose.

Prije svega rad s animatorima uključuje kontakt sa župama i župnicima. Bez njihovog znanja takve inicijative ne mogu ići, niti se zanosim idejama da je to moguće ostvariti na svakoj župi, jer to nije uvijek moguće. Kako pomoći župnicima koji su često preopterećeni drugim obvezama i ne mogu se koji put dovoljno pripremiti za rad s mladima? Krećemo s jednim projektom gdje će tijekom ove godine biti pripremljen određen broj kateheza koje će biti provučene kroz bazične zajednice i tu pripremljene, tako da bi ih mogli u svibnju ili lipnju izdati. Vjerujem da ćemo moći takvo što učiniti svake godine. Dakle, svećenicima i katehetama davat ćemo određene gotove materijale koji će pomoći. Svećenici u dekanatima koje posjećujem prihvatili su tu ideju s odobravanjem.

Da, unutar Ureda za laike postoji Nacionalni ured za mlade kojeg vodi gospođica Dijana Mlinarić. Ona je započela s radom 1. rujna ove godine. To tijelo će se s vremenom morati definirati, a zasad surađujemo koliko možemo. Sljedećega tjedna biti će sastanak svih nas povjerenika iz cijele Hrvatske, na kojem će biti teme koje ćemo pokušati riješiti. S tim u svezi moram napomenuti da se sada na građanskoj razini sve udruge mladih u Hrvatskoj umrežuju u nacionalnu mrežu, kako bi se ta mreža mogla uključiti na europskoj razini. Bilo bi dobro da se razne katoličke udruge tako organiziraju, jer na taj način puno lakše djeluju u društvu nego svatko za sebe. Udruge sigurno ne smiju biti svrha same sebi, ali dobro je da mladi budu povezani, a ono što postoji da se na neki način poveže u jednu zajednicu, jer svi smo mi jedno tijelo Kristovo i to ne treba dijeliti već povezivati.

Za 10 godina vidim Povjerenstvo za mlade u ovom obliku: Povjerenstvo bi bilo koordinator određenih odbora ili tijela koja bi se bavila pojedinim segmentima rada s mladima: duhovnošću, socijalnim radom, kulturom, sportom, medijima, animatorima.... Nadam se da će Nadbiskupija kroz 10 godina biti pokrivena s dovoljnim brojem mladih ljudi koji će u svako vrijeme biti sposobni prihvatiti i uključiti se u određene projekte bilo na župnoj razini, bilo na dekanatskoj ili čak na nadbiskupijskoj razini. Tako ja vidim rad Povjerenstva i u tom slučaju povjerenik će biti samo koordinator: koordinacijski donositi nove programe, uočavati potrebe, ali ne sam već sa suradnicima koji će biti voljni darovati svoje vrijeme i sposobnosti za mlade. Konačno, svaka mlada generacija koja dolazi donosi nešto novo. Dakle, treba uvijek učiti i biti budan.

Razgovarao: Alen Matušek