2003. trebala bi nam proteći u podsjećanju na neke već poznate ali ipak počesto zanemarivane činjenice. Primjerice na to da je od sve vode Plavog planeta 97,5% slano a od preostalih 2,5% slatke vode oko 70% je zamrznuto u polarnim ledenim kapama. Od toga je za ljudske potrebe dostupno manje od 1% SVE slatke vode na svijetu, odnosno, samo 0,07 posto sveukupne vode.

Svaki početak, pa tako i onaj godišnji, uvijek sa sobom donosi i nadu da će novo, što god to bilo, u ovom slučaju, godina, biti bolje i ljepše od onog što je bilo prije. Svatko se tako nada da će ostavljajući iza sebe prošlost zakoračiti u neku bolju budućnost. No, pri tom se izgleda zaboravlja da između ta dva, tako udaljena i suprotstavljena vremena postoji jedno koje ih povezuje i stvara, a zove se sadašnjost.

U toj sadašnjosti mi zapravo i živimo i ona nam je jedina dana kao izazov i zadatak, trenutak u kojem su jedino moguće i u kojem se događaju promjene. Upravo sada, ovaj tren, mi donosimo odluke koje će stvoriti našu prošlost ali i oblikovati pravac budućnosti. Stoga je ovaj, novogodišnji početak pravo vrijeme za promišljanje toga na koji ćemo način proživjeti svoje životno vrijeme kao i toga kakve ćemo otiske ostaviti iza sebe. Hoće li nakon nas još uvijek biti mjesta za nekog drugog na Plavom planetu ili smo možda jedna od posljednjih generacija čiji će otisci stopa zauvijek promijeniti izgled Zemlje i učiniti je mjestom negostoljubivim za život. A od svih svjetlucavih točaka na nebeskom beskraju jedino je ona, koliko znamo, blagoslovljena životom. Životom koji je vrijednost neovisno o obliku u kojem se manifestira i koji zaslužuje naše poštovanje, no, pri tom priznajući stupnjevitost bića, jer, složit ćete se, život jedne bakterije ipak treba manje štititi nego život ljudske osobe, bio on tek začet ili već na samom kraju svog zemaljskog puta.

Rat za vodu, prema nekima, zapravo je već otpočeo, samo što se vodi na tihi način, putem raznoraznih koncesija. Nestašici, pak, vode pridonose i klimatske promjene, odnosno globalno zatopljenje koje uzrokuje katastrofalne suše ali i pojačano topljenje vječnog leda.

Preduvjet, pak, tom životu koji u tolikoj mnogovrsnosti naseljava ovaj planet, je, kažu znanstvenici, VODA. Ona je uvjet opstanka, kako nas, tako i budućih generacija, pa stoga ne čudi što su Ujedinjeni narodi ovu, 2003. godinu proglasili Međunarodnom godinom slatkih voda. Sudeći po tome, 2003. trebala bi nam proteći u podsjećanju na neke već poznate ali ipak počesto zanemarivane činjenice. Primjerice na to da je od sve vode Plavog planeta 97,5% slano, a od preostalih 2,5% slatke vode oko 70% je zamrznuto u polarnim ledenim kapama. Od toga je za ljudske potrebe dostupno manje od 1% SVE slatke vode na svijetu, odnosno, samo 0,07 posto sveukupne vode. Dodamo li k tome još i ne baš ružičaste prognoze da će do, ne tako daleke, 2025. godine dvije trećine čovječanstva živjeti u područjima gdje će nedostajati vode, posve nam se čini razumljivim zašto UN želi privući pozornost svijeta na problem koji bi mogao postati, a možda već i jest, sve veći izvor napetosti i žestoke konkurencije među narodima.

Očekuju li nas, u nekoj tamo budućnosti, seobe naroda u potrazi za hranom, ali, što je još važnije, i vodom, nezahvalno je prognozirati. No, za nas je itekako važna činjenica da je voda strateški resurs ovog, tek započetog stoljeća i da je Lijepa naša ima u izobilju. A ta bi nas, pak, činjenica, prije trebala upućivati na dužan oprez nego nam ulijevati neutemeljenu sigurnost. Rat za vodu, naime, prema nekima, zapravo je već otpočeo, samo što se vodi na tihi način, putem raznoraznih koncesija. Nestašici, pak, vode pridonose i klimatske promjene, odnosno globalno zatopljenje koje uzrokuje katastrofalne suše ali i pojačano topljenje vječnog leda. Tako se prošla, 2002. godina, može pohvaliti neslavnim naslovom druge pratilje, budući da je to bila druga najtoplija godina od kada se globalna temperatura uopće mjeri, znači od 1860. Planet nam se, po svemu sudeći, ubrzano zagrijava a tomu su, prije svega, glavni krivci staklenički plinovi. Stoga je, apeliraju znanstvenici, krajnje vrijeme da se smanji njihova emisija i time se izbjegnu katastrofalne poplave, suše i podizanje razine mora u sljedećih nekoliko desetljeća.

U vrtlogu smo potrošačke civilizacije kojoj je cilj imati a ne biti i koja iza sebe ostavlja samo pustoš, kako okoliša tako i duša, zalutali i zaboravili na sljedeće: Da bi svaki Zemljanin imao životni standard prosječnog Amerikanca, kojemu, ruku na srce, gotovo svi, što svjesno, što nesvjesno, teže, potrebna su TRI PLANETA ZEMLJA, a ne ovaj jedan, jedini – zajednički.

U borbi protiv klimatskih promjena Kyoto protokol o smanjenu emisija stakleničkih plinova trebao bi biti glavno oružje međunarodne zajednice. A da su konvencije i protokoli, unatoč skepsi uvijek aktivnih nevladinih organizacija ipak uspješni, pokazuje i postupno, doduše još uvijek slabašno, zacjeljivanje ozonskog omotača, postignuto prije svega odgovornijim ponašanjem i prestankom uporabe freona. To, pak, dokazuje da smo itekako sposobni pa zato i odgovorni "pustiti gas i stisnuti kočnicu" u trenutku kada postanemo svjesni da svi skupa, bogati i siromašni, razvijeni i oni koji to tek kane postati, putujemo u neželjenom smjeru. U vrtlogu smo, naime, potrošačke civilizacije kojoj je cilj imati a ne biti i koja iza sebe ostavlja samo pustoš, kako okoliša tako i duša, zalutali i zaboravili na sljedeće: Da bi svaki Zemljanin imao životni standard prosječnog Amerikanca, kojemu, ruku na srce, gotovo svi, što svjesno, što nesvjesno, teže, potrebna su TRI PLANETA ZEMLJA, a ne ovaj jedan, jedini – zajednički. Rješenje je dakle, ne baš askeza, ali ono barem – štednja. Vode, energije, kao i svih ostalih prirodnih resursa. A to onda utječe i na naše potrošačke navike te oblikuje i cjelokupni mentalitet društva u kojem neće biti potrebno voziti se tamo gdje se može hodati, a ljudska osoba se neće vrednovati prema tome ima li najnoviji (i najskuplji) model mobitela, bijesan automobil, gomilu nepotrebnih stvari i kvadrata.

Tihana Belužić