Navodno rođenje kloniranih beba gotovo je u potpunosti istisnulo druge medijski također zanimljive sadržaje. Tako je gotovo nezamijećeno i prilično slabo obilježeno prošla 20. godišnjica Interneta. Naime, prije 20 godina, 1. siječnja 1983., oko 400 računala spojenih na ARPANET, preko komunikacijskog protokola TCP/IP uspjelo je međusobno komunicirati, odnosno slati i primati podatke, što se smatra prvim istinskim umrežavanjem većeg broja udaljenih računala. To je potaklo razvoj najprije zamisli, a onda i postupnog ostvarenja iste, svjetske nepregledne mreže međusobno povezanih kompjutera, World Wide Weba.

Iako se već godinama tvrdi da je taj Internet temelj sadašnjega i budućeg razvoja, njegova visoka obljetnica gotovo je zaobiđena, a vjera u napredak čovječanstva s područja Interneta kao da se preselila na područje kloniranja ljudi. Možda je tome razlog, a uvjeren sam da jest, činjenica da Internet ipak ne donosi toliko profita koliko se od njega sve donedavno očekivalo, a teško je njime i gospodariti, jer je kao krakata zvijer za koju nitko ne zna gdje joj je glava, a gdje rep. Baš to se ekonomskim stručnjacima i biznismenima nikako ne sviđa, dok, tome nasuprot, genetička istraživanja sve više obećavaju – naravno i u pogledu brze i visoke zarade.

Zanimljiva, ali i zastrašujuća je činjenica da je tvrtka Clonaid vlasništvo američke vjerske sekte raelianaca, sljedbe koja porijeklo ljudske vrste povezuje s kloniranjima koja su prije 25.000 godina na Zemlji obavili vanzemaljci. Upravo to njihovo čudno vjerovanje da je čovjek već odavno klon, pobudilo je sumnje u vjerodostojnost svih izjava o novorođenim klonovima predsjednice tvrtke Clonaid i članice raelijanske sekte Brigitte Boisselier. Sumnjiva je i sama činjenica da odgovorni iz Clonaida najprije izjavljuju da će neovisnim stručnjacima dopustiti da provjere radi li se doista o kloniranim bebama, a zatim ne žele otkriti niti potpun identitet majki, od kojih je jedna Amerikanka stara 31 godinu, a roditeljice druge djevojčice su, prema riječima Brigitte Boisselier, dvije nizozemske lezbijke.

Većina stručnjaka za kloniranje izrazila je sumnju da se radi o običnoj propagandi same sekte i o privlačenju velike medijske pozornosti, odnosno o zaradi novca od onih koji su do sada bili skeptični kada su u pitanju veća novčana ulaganja u bio-tehnologiju. Tako dr. Harry Griffin, šef instituta koji je 1997. klonirao ovcu Dolly, smatra da Clonaid svojim tvrdnjama samo želi privući pozornost. Čak i kontroverzni talijanski embriolog Severino Antinori, i sam angažiran na području kloniranja, tvrdi da su Clonaidove tvrdnje lažne. I drugi talijanski znanstvenici su izrazili sumnju u stvarno rođenje kloniranog djeteta, a talijanski ministar zdravstva Girolamo Sirchia izjavio je, ako se doista radi o prvom kloniranim djetetu, da je riječ o "zločinu protiv čovječanstva". Komentirajući veliku medijsku propagandu vezanu uz kloniranje čovjeka, vatikanski glasnogovornik Joaquin Navarro-Valls rekao je da je već i sama vijest po sebi, iako još nije provjerena, "pokazatelj brutalnog mentaliteta lišenog svake etike i ljudskosti".

Zašto ljudi uopće žele nekoga klonirati, pitanje je koje mnoge muči. Neki od odgovora, iako ni jedan ne zadovoljava niti najosnovnije etičke i moralne kriterije - jer u pitanju su ipak ljudske osobe - jest želja da se vrati u život nekog tko je već umro. Nije riječ samo o "oživljavanju" voljenih osobama, nego mnogi već spominju mogućnost ili čak potrebu da se na taj način stvore kopije slavnih znanstvenika, državnika ili zloglasnih tirana. Neki od razloga su i nastojanja oko rješavanja sve većeg problema neplodnost, ali i želja da se stvore banke genetskog materijala ili čitavih organa koji bi mogli poslužiti kao transplantati u slučaju teških bolesti. Mnogi u genetičkim istraživanjima kao cilj ne vide samo unaprjeđivanje medicinske znanosti, nego i veliku dozu čiste radoznalosti, ali i glupe ljudske oholosti.