Cijelo moje pučkoškolsko i gimnazijsko školovanje, svi koji su imali sa mnom posla, komentirajući moje sposobnosti i razmišljajući o mojoj budućnosti, citirali su Bibliju. Navodili su riječi zapisane u Lk 1,66 – Što li će biti od ovoga djeteta? Meni je imponiralo što me opisuju riječima Svetoga Pisma sve dok mi nisu objasnili da oni koji razmišljaju o meni to govore zabrinuti i uplašeni, a ne puni ushita i zahvalnosti Bogu kao što su to činili žitelji Gorja judejskoga razglašavajući događaje u kojima se pokazalo da je ruka Gospodnja s Ivanom Pretečom.

I doista, valjda zato da nikoga od njih ne razočaram, do dana današnjega se jedini moj uspjeh sastoji u tome da nisam ni u čemu uspio. A nije da se nisam trudio. I da nisam štošta pokušavao. Vjerojatno sam radi toga veoma lako prihvatio prijedlog da se okušam u glumi.

Skupina studenata, oduševljena svime onime što je za života napravio blaženi Alojzije Stepinac, odlučila je napraviti predstavu o jednom segmentu njegova djelovanja. Predstavu su nazvali Četrnaest župa s podnaslovom Talk show s pjevanjem. Kao što je svima poznato, blaženi Alojzije Stepinac je od početka svoga biskupovanja, pa do 1942. godine dao osnovati četrnaest župa na onodobnoj zagrebačkoj periferiji. To se kasnije pokazalo kao nadahnuto Božje djelo i blaženikov proročki čin jer komunisti, polazeći od svoga shvaćanja ljudskih prava i slobode javnog svjedočenja vjerskog opredjeljenja, nisu dopuštali gradnju crkava u gradu koji je munjevito rastao.

Predstava je zamišljena kao talk show, transparentnog naziva Primjeri privlače, u kojemu je glavni gost blaženi Alojzije Stepinac, a njegovi gosti su sveci i svetice zaštitnici tih četrnaest župa. Blaženik je najprije predstavio situaciju i motive koji su ga nagnali da osnuje župe, a onda su jedan po jedan dolazili sveci i svetice koji bi ponešto rekli o svom životu, a onda bi kardinal Stepinac rekao zašto je baš toga sveca ili sveticu izabrao za naslovnika župe i to povezao sa tadašnjom situacijom. Razgovor bi se u nekoliko navrata prekidao pjevanjem pa je zato to i podnaslovljeno – Talk show s pjevanjem. Sve u svemu, za one koji se ne sablažnjavaju za svaku sitnicu, veoma zanimljiva i poučna predstavica.

Kad su mi nakon jednog studentskog vjeronauka predložili da i ja sudjelujem u predstavi bio sam više nego počašćen. A kad su rekli da su za mene sačuvali ulogu arhanđela Mihovila čak mi je i imponiralo. U radosti me nije pomutila ni Ružica koja me je kasnije odvukla na stranu i nasamo mi šapnula:

– Ne daj se!

– Hvala ti, Ružice. Nadam se da ću uspjeti uz Božju pomoć i suradnju dobrih ljudi.

– Ne to… – reče i nazva me imenom s kojim se ne bih složio. –Ne daj se da te uvuku u predstavu! Sve su već pitali i nitko nije htio sudjelovati u predstavi glumeći u haljini i s ogromnim krilima. Da to išta valja ne bi tebi ponudili.

Skupina studenata, oduševljena svime onime što je za života napravio blaženi Alojzije Stepinac, odlučila je napraviti predstavu o jednom segmentu njegova djelovanja. Predstavu su nazvali Četrnaest župa s podnaslovom Talk show s pjevanjem.

Ružica je, kasnije se pokazalo, imala pravo. Zaista je bilo neugodno paradirati u bijeloj haljini s ogromnim krilima. Ali čovjek se navikne. Jedino me smetalo što su se uvijek kad bih izašao na pozornicu smijali sveta Barbara i sveti Franjo Ksaverski. Mislim, nisu se oni smijali, nego glumci koji su ih glumili. Ipak, najgore od svega je bilo kad bih izgovorio predviđeni tekst. Premda su ostali glumci imali more teksta, meni su dali samo tri rečenice koje sam izgovarao odjedanput. I kad god bih na probama izrekao svoj tekst svi su se smijali, uključujući i samog blaženog Alojzija Stepinca koji je bio autor teksta i režiser.

Negdje u sredini predstave voditelj me pozove i zaželi mi dobrodošlicu u emisiju. Potom se rukujem sa kardinalom i ostalim svecima i sveticama koji su došli prije mene. Kad mi voditelj dade riječ ja reknem:

– Hvala vam što ste me pozvali. Prenosim vam pozdrav i u ime svih redova anđeoskih. Ne zamjerite mi što neću puno govoriti, jer sam ja jedan od onih koji radije djeluju nego li govore.

Dok bih izgovarao ove zadnje riječi svi su pucali od smijeha. Ipak, s vremenom ih je prošlo i normalno smo nastavili s probama. Krasno smo uvježbali tekst. Relativno statičnu atmosferu pobožnog talk showa pravovremeno su oživljavali veoma uspjeli glazbeni prilozi. Kad je došao dan premijere bili smo, iako opterećeni tremom, više nego spremni. Dvorana puna rodbine, prijatelja, znanaca i dvadeset troje slučajnih namjernika orila se od gromoglasnoga pljeska na kraju predstave.

Tog desetog veljače bio sam Bogu zahvalan na otkrivenome talentu. Svi su mi čestitali i govorili kako je arhanđeo Mihovil impresivno djelovao. Ružica, kojoj sam slavodobitno prišao, odvukla me je na stranu i nasamo mi šapnula:

– Bilo je dobro.

Djevojka s Juga me je razdragana izljubila i vrisnula:

– Znala sam da si anđeo, ali da si arhanđeo…

A onda mi je prišao blaženi Alojzije Stepinac. Misli, ne on, nego glumac koji ga je glumio i koji je ujedno bio autor teksta i režiser. Ispričao mi se i rekao mi ono što sam, zahvaljujući Ružici, otprije znao. Rekao je da je sretan što sam baš ja prihvatio tu ulogu jer da boljeg arhanđela Mihovila ni ne može zamisliti. Ja sam, pun zahvalnog ponosa, sve popratio svojim životnim motom:

– Ea!

Kasnije smo nastupali posvuda. Najprije po nekim zagrebačkim župama, uglavnom onima koji se i spominju u predstavi. Zatim smo išli na gostovanja po rodnim župama glumaca. Imali smo tijekom ljeta i kratku turneju po Hvaru koju smo morali prekinuti jer je sveti Jeronim izgorio na suncu. Mislim, ne on, nego glumac koji ga je glumio, a koji je rodom iz Međimurja.

Nikola Kuzmičić