Moj se otac uvijek htio vratiti u Hrvatsku, od onog dana kada je otišao, još dok je imao samo šest godina. Nakon pedesetak godina želja mu se ispunila. Nas nije trebao posebno nagovarati, jer smo mi od našeg rođenja znali da ćemo se kad tada vratiti. Nastanak Hrvatske bio je početak našeg povratka. To nam je zapravo bila sudbina.

Većina drugih u početku se nije željela vratiti jer nisu vjerovali da će Hrvatska postati neovisna, a i teško je bilo planirati povratak nakon što ste u iseljeništvu proveli pedeset godina, pronašli prijatelje i stvorili neki život. Osim toga što su nespremno dočekali neovisnost, bilo je teško ostaviti sve što ste cijeli život stvarali i otići u neizvjesnost. Dakle, velika je i odgovornost vratiti se u Hrvatsku jer zapravo idete u potpuno drukčiji svijet od onog u kojem ste odrasli. Mnogi se nisu mogli odvažiti na to jer jednostavno nisu imali hrabrosti. Ja sam mnogo ostavio u Argentini, ali dolaskom u Zagreb stekao sam nove prijatelje, radost i zadovoljstvo, a to se ne može mjeriti s novcem. Ovdje sam se u potpunosti našao i ne namjeravam se ikada za stalno vratiti u Argentinu.

Primijetio sam da su mladi dosta apatični. I to prvenstveno prema razvoju društva i demokracije, kao da im je svejedno što će se dogoditi. Istovremeno, vidim da im je izrazito bitan materijalni aspekt i zadovoljavanje vlastitih potreba u životu. To nije dobro, jer mislim da će zapostaviti moralni aspekt života, koji je iz argentinskog iskustva, po meni jako bitan.

Bilo je potrebno osjećati snažno domoljublje, što je zapravo bilo i presudno. Ta ljubav prema Domovini nosila je mog oca i zato nikada nije posumnjao da će se vratiti u Hrvatsku.

Imali smo sreću da nas je okolina odmah prihvatila. To sam najviše iskusio na samom početku srednje škole. Budući da sam zajedno sa svojim sestrama u početku samo slušao nastavu i malo pomalo učio hrvatski, drugi su nas učenici gledali kao nekakvu atrakciju. Jedva su čekali da kažemo nešto na španjolskom i sve je to bilo jako zanimljivo, a to su upravo najbolji pokazatelji koliko su nas dobro prihvatili. Iako smo u početku znali reći samo "dobar dan", "bok" ili nešto slično, hrvatski smo naučili jako brzo, pa sam već nakon šest mjeseci mogao sudjelovati u razgovoru s učenicima. No, sve bi to bilo jako teško bez pomoći i razumijevanja svih naših nastavnika koji su nam pomagali kroz cijelo srednjoškolsko razdoblje. Uključenje u društveni život u procesu povratka od iznimne je važnosti. Naravno, bez potpore roditelja ništa od ovog ne bismo postigli.

Hrvatsku smo gledali kao zemlju snova. To je zato što su jako često Hrvati u Argentini idealizirali Domovinu i nisu bili realni. No, s vremenom smo naučili da je to zemlja daleko od one savršene, ali po mnogočemu živimo u državi koja ima jako mnogo kvaliteta. Najveće bogatstvo su ljudi, koji su mnogo pristupačniji i susretljiviji od Argentinaca. Svi ljudi koje sam ovdje sreo imaju nešto više, možda se to čak može nazvati neiskvarenošću, ali sigurno je da Hrvatska ima dobre ljude. Osim toga, iskustvo Argentine nas je poučilo što može značiti prava kriza – moralna i ljudska. Mi smo naučili i iskusili kako to izgleda kada je situacija loša, a Argentina je upravo prolazila jednu veliku krizu koja je kulminirala prošle godine. I upravo zato, jer imamo to argentinsko iskustvo, treba učiniti sve da se tako nešto ne dogodi u Hrvatskoj, da ona bude prosperitetna i napredna država. A to opet nije samo na mladima, nego i na starijima, na svim stanovnicima. Ako vidimo da se u Hrvatskoj može bolje živjeti ne smijemo sjediti i ne činiti ništa.

Povratnici su razočarani. Najveći dio njih više ne vidi perspektivu i vidi samo negativne strane, što nije dobro. Oni bi bili i više nego zadovoljni kada bi im država platila barem put do Hrvatske. Za četveročlanu obitelj za put iz Argentine potrebno je izdvojiti više od 40 tisuća kuna.

Za vrijeme Jugoslavije oni koji su odlazili u Njemačku svrstavali su se u ekonomske migracije. No, to su zapravo bile političke migracije. Ako ti ja ne dam jesti, ti ćeš kad tada otići. To je ekonomski razlog zbog kojeg si otišao, ali politička odluka. I dan danas kada vidim Hrvate iz BiH koji odlaze u druge zemlje uvjeren sam da i oni postupaju na isti način, dakle da je to u potpunosti politička odluka. Odgovornost je stoga i na ministarstvima, odnosno državi. Vlada bi trebala znati pomoći mladima da ostanu, a ne da odlaze u neke druge zemlje. Prije svega radi se dakle o odgovornosti države.

Mogu reći da sam primijetio kako su dosta apatični. I to prvenstveno prema razvoju društva i demokracije, kao da im je svejedno što će se dogoditi. Istovremeno, vidim da im je izrazito bitan materijalni aspekt i zadovoljavanje vlastitih potreba u životu. To nije dobro, jer mislim da će zapostaviti moralni aspekt života, koji je iz argentinskog iskustva, po meni jako bitan. Taj odnos apatičnosti i mladi i stari stekli su za vrijeme komunizma kada nisu postojale radne navike. Ako želimo nešto steći moramo raditi, sve više, ako to nije dovoljno. Zato se i događa da mnogi smatraju kako je kapitalizam nepravedan, što nije istina. Ako radiš nešto ćeš i steći, dakle to je pravedno. No, ako ništa ne radiš, nećeš ništa ni ostvariti i nitko ne može reći da i to nije pravedno. Dakle, moramo se osloboditi te lijenosti koju nosimo iz komunizma.

Previše je birokracije i zapreka koje ne potiču obitelji da se vrate. No, te zapreke nisu toliko problem ljudima koji se žele vratiti. Mnogo veće probleme imaju oni koji žele investirati u Hrvatsku. Velika birokracija u ovom slučaju ima dalekosežne posljedice, pa ulagači ne žele investirati i poslovati u takvim državama.

Ne. Nisam zadovoljan. Mislim da sadašnja vlast ne vodi dovoljno brige o povratnicima. Prije je to bilo mnogo bolje organizirano kroz Ministarstvo povratka i iseljeništva i tada ste se imali kome obratiti, a bio je i lakši pristup svim informacijama. Sada je potpuno svejedno hoćete li se vratiti u Hrvatsku ili otići živjeti u Finsku. Povlastice su iste. I to je od neprocjenjive važnosti za sve povratnike. U nekoliko navrata kada sam nagovarao prijatelje i poznanike da se vrate, oni su mi postavili vrlo jednostavna pitanja, o tome hoće li imati barem neke povlastice. Nisam znao što bih im rekao jer znam da se na tome uopće ne radi.

Povratnici su razočarani. Najveći dio njih više ne vidi perspektivu i vidi samo negativne strane, što nije dobro. Oni bi bili i više nego zadovoljni kada bi im država platila barem put do Hrvatske. Za četveročlanu obitelj za put iz Argentine potrebno je izdvojiti više od 40 tisuća kuna. Osim toga, još jedan veliki problem su carine. Mi kada se vraćamo moramo platiti carinu na sve stvari koje vozimo u Hrvatsku. A konačno, osim takvih jednostavnih povlastica, mora se više pažnje usmjeriti na te ljude. To mora biti dio politike, sustav mjera kojima će se poticati povratak.

Bez rada i truda hrvatskih svećenika u Argentini mnogo bi manje Hrvata uopće znalo što je to hrvatstvo. Ona je stup hrvatskog društva u Argentini. Oko nje se svi okupljaju i ona je zapravo postala svojevrsno društvo, gotovo kao nevladina organizacija koja se brine oko građana. I to je bilo ključno. Tim djelovanjem Crkva je preuzela veliku ulogu u organiziranju pomoći za stvaranje Hrvatske u devedesetim godinama. Za iseljenike ona je kao neko aktivno društvo koje se brine za svoje članove. Iz toga proizlazi i moj današnji odnos prema Crkvi, koja će u mom životu uvijek ostati na temeljima onog što sam primio u Argentini.

Razgovarao: Igor Kanižaj