To je bilo nekako u ono vrijeme kad sam sredio da Duhoviti i Mare odu na Velebit. Nadao sam se da će to biti kraj njihove veze, ali, na moju žalost, oni su se gore još više zavoljeli i vratili se s odlukom da će se vjenčati. Odlučio sam ipak zavesti Maru pjevanjem. Znao sam da voli pjevanje čim piva u klapi. No i ovaj put sam pogriješio. Jedne večeri na nekom tulumu, sjedeći u opuštenom ozračju, pjevušio sam joj nadomak uha. Tekstovi su jasno davali do znanja moje emocije. Nije se obazirala. Ali ja sam uporno pjevao.

– Kaži da sam blesav, pjevam pjesme naivne, al' ne možeš mi ništa…

Na te riječi je napokon reagirala:
– Fakat si blesav, čoviče.

A onda je i sama citirala tekst starog hita Daleke Obale:
– Ajde, molin te, makni se od mene! Biži ća!

A onda je procijedila kroz zube:
– Ja sam spremna na sve.

Okrenula se od mene i zovnula prijateljicu – Tonka!

Ja sam se stisnuo na stolcu i mumljao:
– Moji snovi, moji snovi, da l' će ikad biti java? Zar se život tako živi…

Dalje nisam stigao jer je Duhoviti, čuvši što pjevam, rekao:
– Da znate što sam noćas sanjao. Bio sam kod Čarobnjaka kad mu je zazvonio telefon. Čarobnjak se nije mogao javiti jer je kopao rupu nasred dnevnog boravka. Bilo mi je malo čudno zašto tamo kopa rupu, ali nisam imao kada pitati jer sam se morao javiti na telefon. "Molim!", rekoh. S druge strane se čulo: "Bog! Kako si?". "Hvala na pitanju, dobro je. Imao sam prošli mjesec problema sa zubima, ali našao sam super zubara koji je sve sredio. Doduše teško se navikavam na svoj izgled bez tri prednja zuba, ali glavno je da više nema bolova. Inače, još uvijek idem na elektroterapiju radi zgloba kojega sam iščašio skakući s motkom, ali to mi ne predstavlja problem jer sam na istom osiguraču sa starcem koji je bio kuhar u vrijeme okupacije Paname pa mi priča kojekakve uspomene. Mislim, doduše, da pola toga izmišlja, ali ipak je zanimljivo. Nekad se tako jako smijemo da mi se čini da osoblju idemo na živce jer nam onda pojačavaju struju. Tako da sam i spržen. Radi toga idem na nekakve terapije organskim mastima."

– Pa ti i u snu blebećeš bez veze – reče Djevojka s Juga.

– Kad sam završio, glas s druge strane me je upitao: "Znaš li tko zove?". Kad sam to čuo probudio sam se od muke i spustio slušalicu.

– Laže! – šapnuh Tonki koja je, na Marin zahtjev, sjela između nje i mene.

– Kako se mogao probudit i onda budan spustit slušalicu u snu?

Tonka me je s razumijevanjem pogledala i upitala:
– 'Oćeš čipsa?

– Nema mi ništa gore – nastavio je Duhoviti – nego kad me netko nazove pa me pita: "Znaš li tko zove?". Jedva sam zaspao, kad je opet zazvonio telefon. U snu dakako. Budući da je Čarobnjak kopao rupu u spavaćoj sobi, javio sam se i začuo nježan ženski glas: "Bog, dragi! Jesi li to ti?". "Jesam, draga." - odgovorih i dodah - "A tko je tamo?" I opet sam se od muke probudio. Kasnije se nisam usudio zaspati da ne bi opet zazvonio telefon.

– I ja sam noćas sanjala.

Kad sam čuo kako Mare izgovara te riječi pomolio sam se da i mene bude u njenim snovima. Kasnije se ispostavilo da je moja molitva upotrijebljena za neku drugu svrhu.

– Bila sam učiteljica u razredu punom učenika. To nije ništa neobično jer ja i jesam učiteljica. Svakom pojedinom učeniku dala sam jedan čisti bijeli papir. Na sredini sobe su se, u zajedničkoj posudi, nalazile sve olovke, flomasteri, pastele, boje i bojice koje su djeca koristila. Dala sam im zadatak da nacrtaju svoje dobro djelo. Učenici su se, posjedavši na stolce i po podu, potpuno posvetili crtanju. Nije im bilo ni na kraj pameti da ih proučavaju mudraci. Mudraci su iz daljine promatrali ono što se događa i komentirali ono što vide. Prva stvar koja im je upala u oči je činjenica da sam učenicima podijelila papire nejednake veličine. A onda im preporučila i tehniku kojom će crtati. Smatrali su da je to nepravedno. Smatrali su da time ograničavam njihovu kreativnost. Smatrali su da se tako sputava razvijanje njihovih sposobnosti. Čula sam sebe kako odgovaram mudracima: "To sam učinila upravo zato jer poznajem njihove sposobnosti i znam koliko su kreativni. Dala sam im onu veličinu papira i predložila im onu slikarsku tehniku kojom će najkvalitetnije moći ispuniti ono što je postavljeno pred njih." Mudraci su mi onda zamjerili što sam sve ono čime će se učenici koristiti stavila na jednu hrpu. Rekoh im da je to zato da se učenici uče zajedništvu i dijeljenu, donošenju odluka i poštivanju tuđeg izbora. Treći prigovor su mi mudraci uputili jer im je zasmetao izbor teme. Rekoše da bi bilo bolje da se učenici sami odluče. Odvratila sam im: "Crtanjem vlastitih dobrih djela učenici razvijaju samopouzdanje, shvaćaju da su važni, opredjeljuju se za pozitivan stav prema životu, od tuđih dobrih djela dobivaju dobre ideje i razumijevaju kako na kraju samo dobro ostaje." Konačno su se zapitali kakvog smisla ima crtati kada ovi dječji crteži nikada neće postati slavni, nikada neće biti izloženi u galerijama i nikada se neće skupo prodavati na aukcijama. Nasmiješila sam se. Ne znam jesam li se nasmiješila pitanju mudraca ili učenicima koji su prišli mudracima, uzeli ih za ruke, odveli do svojih mjesta, dali im papire i boje pa rekli: "Pokušajte pa ćete shvatiti!"

– Ah, Mare, Mare! – uzdahnuh i pokušah ustati, ali me Tonka obori na sjedalo i reče:

– Drž' se ti čipsa!

Nikola Kuzmičić