Biti slab na soundtrackove ili putopisne albume nije baš najzdravije na svijetu. Nužno su ispunjeni nostalgijom i obavezno podsjećaju na krive stvari (jer nepoznate prostore znamo samo preko filma ili pokojeg dokumentarca). Međutim, mene baš i nije puno briga za to. Meni su oni savršen oblik putovanja. Možda i zato jer im nije potrebna vremenska zona, dapače može se lako skočiti unatrag. Ugodno putovanje!

Joey Burns i John Covertino svoju su vrstu glazbe najbolje opisali upravo imenom benda. Calexico je mali gradić (gle čuda!) na samoj granici Kalifornije i Meksika. U dobra stara vremena, prije nego što je granica počela biti obilježena strojnicama, brojnim stražama i psima ljudožderima, dva gradića Calexico i Mexical doslovce su okružila jedan drugog pa se moglo šetati glavnom ulicom uživajući u "međunarodnim" vodama (i jelima) zajedno sa susjedima bez bojazni da će vas netko pitati za putovnicu ili pretražiti. Od te idile ostala je tek glazba koje ne pokušava prijeći žičanu ogradu u želji za boljim životom. Album sadrži sve komponente područja meksičke granice od vremena kada su tim prostorom vladali kauboji do današnjice kad se umjesto oko vatre okupljamo u klubovima. Putovanje je to kroz jugoistok SAD-a i južnije od granice. Glazba koja se može čuti južnije od Tijuane, po Sonorijskoj pustinji gdje kao da su oduvijek obitavali likovi iz spaghetti vesterna.

I više je nego očito koliko su Burns i Covertino vezani uz svoj rodni Tuscon u Arizoni i koliko su godine turneja po Meksiku utjecale na njih. Sada, kad godinama pod imenom Calexico rade turneje po Europi, prenose svoj zavičaj putopisnim koncertima (koji su svojom kvalitetom i intenzitetom, usput budi rečeno, i proslavili ovaj dvojac). Tako nas nostalgično uvode sa "Sunken waltz" i odmah nastavljaju s "Quattro (World drifts in)". Upravo kad ste pomislili da znate o kakvom se albumu radi uslijedi kratki "Stucco" i baca vas u "Black heart" - predivnu, ali tmurnu, začinjenu stravičnim violinama. Slične atmosfere je i "Woven birds" u kojoj ćete osjetiti moć i istančanost Burnsovog vokala. "Not even Stevie Nicks" i "Attack El Robot! Attack!" pomalo se izdvajaju iz cijelog albuma, ali najavljuju pravac neobičnosti benda koji bi nam u budućnosti mogao donijeti neka lijepa iznenađenja. "Dub latina" je odličan spoj dub ritmičnosti i uspavanosti s latino melodioznošću. Izdvojila bih još "Crumble" koja je kriva da još tri dana nakon preslušavanja albuma vidim slike gangstera sa sjevera kako pustoše meksičke pogranične gradove. Sve završava odlaskom naših kauboja u sumrak s pjesmom "No doze".

U travnju i lipnju Calexico ponovno radi turneju po Europi, a nama najbliže će biti 14. i 15. travnja u Beču. Volite li jedinstven koncertni doživljaj, ako ne morate nužno pjevati i poskakivati, nego se opustiti i uživati – posjetite dvoranu "Szene".

Posljednja stvar koju je Ry Cooder napravio odjeknula je nadaleko i široko zbog svoje povezanosti s odličnim filmom. Naravno, radi se o "Buena Vista Social Club sessions". Novi uradak je vezan uz Kubanca Manuela Galbana kojeg je upoznao na spomenutom projektu. Njih dvojca su uzeli gitare u ruke, dodali dva seta bubnjeva, konge i bas gitaru pa nas odveli na turneju Kubom tijekom '50ih i '60ih. Pjesme se međusobno ne razlikuju pretjerano, ali sasvim dovoljno da bi se nadograđivale. Čudno, ali istinito. Pretpostavljam da je stvar u Kubi – jednako lijepoj i snažnoj u svakom svom detalju, izlasku ili zalasku sunca, gradskom ili šumskom zvuku, plaži ili asfaltu. Od samog početka osjećate se kao promatrač prizora gdje su svirači s kubanske ulice prihvatili slučajnog američkog turistu s gitarom. Nema pretjerano vokala i to je jedina zamjerka. Istina, priznajem da sam se toga sjetila tek kad sam se zbog pisanja recenzije natjerala razmišljati o glazbi koja vas kroz svih 12 pjesama oduševljava. Izostanak vokala ostavio je dvojcu prostor za neobičnu melodioznost, a i gitare na taj način nisu stavljene u drugi plan. Najbolje pjesme su na samom početku. "Dru me negrita", "Los twangueros" i "Patricia" su upravo najbolji primjeri albuma dok "Mambo Sinuendo" odskače pozadinskim vokalima (koji, istini za volju, baš podignu atmosferu). Tu je i par klasika. Venecuelski "Caballo Viejo", "La luna en tu Mirada" (hit Galbanove grupe Los Zafiros) i "Secret love" (Django Reinhardt). Kad se sve zbroji dobije se mješavina laganog gitarskog zvuka, komadića s plesnih podija i pozadinske glazbe nekog coctail partija. Definitivno topao i ugodan zvuk koji će nas divno uvesti u proljetne dane. Onima koji nisu nikada slušali Ry Coodera predlažem da ne skoče odmah na ovaj album nego da se prije pozabave barem "Buena Vistom", a oni koji su navikli na Cooderov genij – što se čeka?

Kompozitor Howard Shore nas je prošle godine već razveselio soudtrackom za "Gospodara Prstenova: Dvije kule" s kojim je samo potvrdio svoje umijeće stvaranja glazbe za nepostojeće ili slabo poznate prostore i vremena. Soundtrack "Gangs of New York" obuhvaća tek dio velikog opusa napisanog za ovogodišnjeg oscarovskog pretendenta. Izdvojeno je tek 18 izvedbi od 86 koliko ih se čuje u filmu. Priča se događa u vrijeme navale doseljenika iz Irske, Njemačke, Italije i Kine, točnije u vrijeme Građanskog rata. Svi oni stvaraju novu Ameriku i njihove glazbe novi zvuk Amerike pa se na jednom mjestu nalaze irski i engleski folk, gospel, klasična glazba, kineska opera… "Brooklyn Heights" je glavna tema koja se pojavljuje u tri različita oblika na početku, oko sredine i na kraju. "The Hands That Built America" (U2) i "Signal To Noise" (Peter Gabriel) bit će vjerojatno najsviranije i najpoznatije pjesme koje samostalno gube dosta na atmosferi i veličanstvenosti. Međutim, osobno su me zadivile tri irske pjesme: acapella Linde Thompson "Paddy's lamentation", balada "Unconstant lover" Maure O'Connell i "Dionysus" u izvedbi Jocelyn Pook. Ti irski ženski vokali su jedino mirno i čisto mjesto između poskočica, uličnih pjesama, indijanskih narodnih, krčanja starih gramofona i crnačkih tužaljki. Na sreću, cjelina je savršeno slušljiva i za preslušavanje uopće nije potrebno pogledati film već se samo upustiti u avanturu šarolike Amerike.

Viktorija Sabolić