Spomenute okolnosti i medije, odnosno novinare i one koji u medijima rade, nauče "pravilnom" ponašanju. U svim režimima obično se znade što se smije reći, snimiti, prenijeti, objaviti, a što je svima najstrože zabranjeno. Nakon određenog vremena i takav način života polako postane gotovo normalan i prilično podnošljiv. No, i u takvim okolnostima i režimima uvijek ima onih koji provjeravaju čvrstoću gornje granice slobode, onih koji su spremni često provjeravati nakon kojega stupnja odvažnosti započinje put bez povratka. To ne vrijedi samo za stroge vojne režime, nego i za one koji su sve uredili građanskim zakonima, a oni su takvi kakvi jesu pa novinar i u njima lako – po zakonu - nastrada.

Vremena prestrogih režima, nadam se, za nama su, a nova i drugačija budućnost već se donekle nazire. Ne mislim ovdje samo na nastojanja oko našeg ulaska u Europsku uniju, odnosno o prilagođavanju naših medijskih zakona i o njihovu usklađivanju s europskim standardima medijskih sloboda, nego i na sve hrabrije istupe medija i novinara glede određenih tema, pa makar se radilo o predsjedniku države. Ipak, kad su u pitanju medijski napadi na "velike ribe", onda hrabrost novinara može prerasti i u ludost i može ga stajati zatvora i različitih šikaniranja. Kod nas verbalni delikt kao da je morao u bilo kojem obliku preživjeti i bar malo povezati ona stara i ova sadašnja vremena – kad su već i ljudi na vlasti bar djelomično isti.

Gledajući nedavno jedan prilog o školstvu u Sloveniji, točnije o njihovom (preo)pozitivnom iskustvu obvezne državne mature za sve srednjoškolce, mature koja onda otklanja potrebu prijemnih ispita na fakultete, malo sam se iznenadio – ali ugodno. Budući da se ova rubrika ne bavi školstvom i izobrazbom, neću previše ulaziti u sam sadržaj televizijskog priloga, nego samo u odnos novinarke prema našem ministru. Doduše, takav njezin odnos prema njemu za nju i nije neka velika novost, ali ipak zaslužuje određeni komentar, ali možda i kritiku. Svaka čast zbog uloženog truda da ona i ekipa snimatelja naprave dobar, svestran i prilično zanimljiv prilog, ali ima u njemu i pretjerivanja u stilu: tamo preko je sve super, a ipak su u svijetu poznate i brojne negativnosti npr. u američkom ili engleskom školstvu, koja su još bogatija iskustvom državnih matura. Nakon nahvaljenoga sada već višegodišnjeg slovenskog iskustva s državnom maturom, novinarka prelazi na kritiku domaćeg sustava školstva, na osobiti način kritizirajući nadležnog ministra. Njegove izjave da ćemo i mi započeti s praksom državne mature za godinu-dvije, nakon što je prenijela da se sustav državne mature u Sloveniji uvodio sedam-osam godina, koliko je prošlo od odluke do stvarne prakse, nazvala je smiješnima. Očito da je to "smiješnima" zamijenilo puno grublje i u ovom slijedu logične riječi, ali neću ih ni ja spomenuti. Mogla je reći da su te njegove tvrdnje neozbiljne i neutemeljene, a da su očekivanja nerealna i najave preuranjene, odnosno da je sve to u praksi neizvedivo u tako kratkome roku.

Sjećam se i brojnih sličnih prethodnih izjava iste novinarke, kada je bilo riječi o štrajkovima prosvjetnih djelatnika, odnosno o prijetnjama tko će dobiti plaću ili ne, a i u brojnim drugim prigodama znala je oštro kritizirati pojedine Vladine prijedloge ili ideje koje su potekle od nadležnoga Ministarstva. Svakako da te kritike nisu bile neutemeljene, ali pojedine od njih doista nisu pridonijele otvorenoj raspravi o svim mogućnostima da se bar neki (možda ipak dobri) prijedlozi provedu u praksu.

Činjenica je da smo mi, smijem reći kao narod u cjelini, gotovo svi previše i prečesto spremni oštro kritizirati sve nove ideje – osim valjda ako su ideje baš naše. Premalo je spremnosti da se prijedlozi saslušaju u cijelosti, skupa s njihovim obrazloženjima, različitim tumačenjima i objašnjenjima kako bi ih se trebalo provesti u djelo. Nisam nikako za to da se nečije ili samo neke ideje apriori moraju smatrati Bogom danima, ali nikada nisam niti za to da se opet neke druge ideje tako olako ismijavaju, odbacuju i gaze već i prije dobre javne rasprave o njima, o njihovoj biti i sadržaju, a ne samo o onome što je netko istaknuo kao negativno u naslovu nekih dnevnih novina ili u glavnim vijestima.

Nije mi bio cilj previše se zadržati na odnosu jedne novinarke prema ministru, ali bilo je nužno sve iznijeti da se dobije jasnija slika o onome što na kraju želim reći. S obzirom na godine i na dugogodišnje medijsko iskustvo većina naših novinara ne može se tek tako oteti onome podsvjesnom načinu razmišljanja koji je uvjetovan vremenom dirigiranog novinarstva i strogih pravila izvješćivanja. I kod najhrabrijih i najlajavijih novinara još su vidljivi tragovi gotovo prirođene autocenzure i balansiranja u izvješćivanju. I kada najjače napadaju, uvijek se drže blizu dobro osigurane i zaštićene odstupnice – zlu ne trebalo. Razlog tome je i nemogućnost da novinar uvijek dođe do prave i točne informacije, jer je ona još uvijek privilegij odabranih, onih koji su obvezani na šutnju ili na iznošenje samo strogo doziranih količina razblažene smjese informacija i njihove prazne ambalaže. S takvim krnjim poznavanjem istine novinar onda ne može biti previše siguran u sebe, jer ne zna čime doista raspolaže – istinskim vijestima ili onim što mu je rečeno da su prave vijesti. Iz te nesigurnosti nastaje i nesigurna i loša kritika, krivo prosuđivanje pa i neutemeljeno eventualno osuđivanje ideja ili osoba.

S druge strane niti neograničena sloboda u medijima nigdje nije donijela samo pozitivna iskustva, nego naprotiv možda i veća zla od onih koja su posljedica medijskih nesloboda. Očita potvrda su mediji SAD-a i bogatih zapadnih zemalja. Kada netko svoju slobodu ne zna upotrijebiti za opće dobro, nego se njome služi kao oružjem protiv drugih, takvoga treba zakonima obuzdati. Kada je nekome cilj samo u medijima postići vlastitu slavu i dobro zaraditi, bez obzira na to koliku će cijenu za to platiti cijelo društva, takvoga na vrijeme treba poslati na po društvo manje opasne poslove ili ga uputiti dobrom psihijatru.