Mislim da nisam ja onaj tko je odlučio, već netko drugi (smijeh). Bog! Jer ja sam bio vrlo običan mladi dečko. Bio sam vrlo sretan. Imao sam jasnu viziju budućnosti. Svirao sam i pjevao u rock bendu i imao sam dugu kosu. Imao sam djevojku s kojom sam bio sretan. Htio sam studirati novinarstvo. Mislio sam da Bog želi da budem novinar, da činim dobro drugima kroz pisanje i govor itd. No, jednom se nešto dogodilo i sve se promijenilo u mom srcu. Iz početka sam sumnjao da Bog želi da budem svećenik. Nisam to želio. Borio sam se protiv Boga, no On je svemoguć. Tako sam, nakon nekoliko mjeseci, jasno vidio da je to Njegova volja, pa sam je prihvatio. Nakon toga nikad više nisam gledao unatrag, i danas sam jako sretan.

Za mene je otkrivanje svećeništva bilo isto što i osnivanje toga novog reda u Crkvi. Upoznao sam mladog irskog svećenika iz te zajednice, legionara Kristova, i bio sam zaista impresioniran takvom vrstom svečeništva. Rekao sam sebi: "O. k. To želim". Tako da je za mene bilo isto – biti svećenik i biti Kristov legionar.

Kristovi legionari su zajednica osnovana 1941. u Meksiku. Osnovao ju je mladi sjemeništarac, nije još bio svećenik, a imao je 20 godina. Okupio je grupu mladića i malo, po malo počeo je formirati tu novu kongregaciju. Ideja oca Marciala Maciela je bila da Bog želi od njega da osnuje tu zajednicu koja će se boriti za Crkvu, za Krista, za milosrđe, u prvim redovima. S totalnom raspoloživošću i velikodušnošću. Na početku je tu grupu nazvao Misionari Svetog Srca. Ključna riječ bila je misionari. Onda je otišao u Rim, gdje je susreo papu Pia XII. Objasnio je Papi svoje ideje, na što mu je Papa rekao "U redu. Vi biste trebali biti kao neka specijalna borbena jedinica u prvim redovima." Dok je boravio u Rimu, razmišljao je kako da to izrazi jednim imenom. Sjetio se Rimskih legionara, koji su bili specijalni dio vojske i koji su se borili u prvim redovima. Zato je izabrao to ime: Kristovi legionari.

Ključ našeg apostolata je rad s laicima, da im pomognemo da shvate što znači biti kršćanin u suvremenom društvu. Biti kršten znači ne samo da trebamo vjerovati i moliti, nego također širiti Evanđelje, jer Isus je rekao: Idite po cijelom svijetu i naviještajte Riječ.

Bioetika je znanost koja je interdisciplinarna. Kako biste mogli donijeti moralni stav o abortusu, eutanaziji, transplantaciji organa morate poznavati različite discipline. Tako na primjer imamo formaciju u medicini i biologiji, ali i filozofiju, jer bez nje ne možete shvatiti antropološka i etička pitanja. Imamo, naravno i teologiju, jer smo papinsko sveučilište i jer smo kršćani i katolici, i jer smo uvjereni da je važno za kršćane da upoznaju i razumiju svoju vjeru.

Naše konstitucije kažu da ne postoji niti jedan način apostolata koji isključujemo. Bilo koji apostolat koji može voditi k tom cilju priznajemo. Imamo misije, npr. u južnom Meksiku, imamo mass-medije, radimo u medijima, radimo na sveučilištima, mnogo radimo s obiteljima kao središnjom točkom modernog društva, mnogo radimo s mladim ljudima. Tijekom godina stvorili smo i laički pokret za molitvu, formaciju i pomoć laicima da žive svoj osobni apostolat u svom poslu, u svom okruženju, ali također i u timovima laika. Pokret se zove Regnum Christi (Kristovo kraljevstvo). U tom pokretu nalaze se bračni parovi, mladi ljudi i posvećeni laici. I moje dvije sestre su posvećene laikinje u Regnum Christi, jedna u Meksiku, a druga u Španjolskoj.

Bioetika je riječ stvorena od dvije grčke riječi: bios i ethos (bio-etika). Bios znači život, a ethos etika. To je nastojanje da se s etičkog stajališta promišljaju ljudske akcije koje utječu na život. Ne samo na ljudski život, nego i na život u cijelosti. Tu je, na primjer, i ekologija. Sve je to bioetika. Bioetika je oduvijek na neki način bila prisutna u čovječanstvu. Tu je na primjer Hipokratova zakletva, koja je još u doba stare grčke izrazila stav da liječnik ne bi smio zlorabiti pacijenta, činiti pobačaje, pomagati ljudima da umru. Dakle, etičko promišljanje tih pitanja bilo je uvijek prisutno. I u kršćanskoj tradiciji, postoji vrlo važna tradicija u moralnoj teologiji koja se bavi pitanjima liječenja, patnje, smrti, abortusa... Ali bioetika je rođena prije otprilike 32 godine, u ranim sedamdesetima, nakon nekih skandala u SAD-u, kad je javnost vidjela da postoji mnogo zloporaba, pogotovu na polju eksperimentiranja s ljudskim bićima. Drugi razlog nastanka bioetike kao znanosti je napredak medicine, sposobnosti da se manipulira životom od njegova početka itd. Ti su problemi inspirirali neke ljude da razmisle o važnosti nove discipline, koja bi u sebi sažela spoznaje iz različitih znanosti – medicine, biologije, filozofije, etike, prava – kako bi omogućile napredak u znanosti, ali bez zloporabe ljudskog bića i života. To je bioetika.

U Rimu sam najprije studirao filozofiju, pa zatim teologiju. Tijekom studija teologije, počeo sam se zanimati za to područje. Uvijek me zanimao moral – moralna teologija, moralna etika. Predavao sam moralnu etiku sjemeništarcima. Pohađao sam neke tečajeve bioetike, kada je ona bila u začetku u Italiji. Kada sam završio studiranje, moj poglavar, naš osnivač, uputio me da se posvetim tom području. Bio sam jako uplašen, jer sam vidio da u bioetici ima mnogo problema, mnogo borbi. Volim se boriti (smijeh), ali bilo je teško. Sjećam se kada sam išao na međunarodni kongres o bioetici. Sudionici su bili katolici, ali su se među sobom žestoko borili. Osjetio sam to kao rimsku arenu, i da su neki od nas kao... (smijeh) kršćani među lavovima. Uz strah sam sebi ipak sam rekao: "Radi Boga moraš nastaviti".

Parlamenti u cijelom svijetu donose zakone o transplantaciji organa, o kliničkoj smrti, konačno i o eutanaziji, o oplodnji in vitro – to nisu samo medicinski i moralni problemi, već su to problemi cijelog društva, pa tako društvo, koje parlament predstavlja, mora donijeti pravila o tome. Sada više ne govorimo samo o bioetici, nego i o bio-pravu, jer je važno da zakon regulira ta pitanja.

Poslije sam počeo surađivati s mons. Eliom Sgrecciom, koji je osnivač Instituta za bioetiku na katoličkom sveučilištu Svetog srca u Rimu. To je bio prvi centar bioetike u Italiji i jedan od prvih u cijeloj Europi. Imenovan sam za tajnika tog centra. Također sam počeo organizirati neke tečajeve bioetike u sklopu Fakulteta teologije na Sveučilištu Kristovih legionara "Regina apostolorum" u Rimu. Prije tri godine počeli smo razmišljati o mogućnosti stvaranja Fakulteta bioetike. Netko mi je rekao: "Mogli biste stvoriti Fakultet bioetike". Ja sam mu odgovorio: "Ali to ne postoji. Ne postoji Fakultet bioetike". Na to je on rekao: "Pa, vi biste mogli osnovati prvi". Na to sam rekao "Pa da! Čekaj da razmislim o tome." Molio sam se i došao do zaključka da je to dobra ideja. I danas sam uvjeren da je tako.

Bioetika je znanost koja je interdisciplinarna. Kako biste mogli donijeti moralni stav o abortusu, eutanaziji, transplantaciji organa morate poznavati različite discipline. Tako na primjer imamo formaciju u medicini i biologiji, ali i filozofiju, jer bez nje ne možete shvatiti antropološka i etička pitanja. Imamo, naravno i teologiju, jer smo papinsko sveučilište i jer smo kršćani i katolici, i jer smo uvjereni da je važno za kršćane da upoznaju i razumiju svoju vjeru. Imamo i studij prava, jer danas je i pravo pozvano progovoriti o tim pitanjima. Parlamenti u cijelom svijetu donose zakone o transplantaciji organa, o kliničkoj smrti, konačno i o eutanaziji, o oplodnji in vitro – to nisu samo medicinski i moralni problemi, već su to problemi cijelog društva, pa tako društvo, koje parlament predstavlja, mora donijeti pravila o tome. Sada više ne govorimo samo o bioetici, nego i o bio-pravu, jer je važno da zakon regulira ta pitanja. Također je važno poznavati pravo tako da naši studenti studiraju građansko, kazneno, ustavno, međunarodno pravo, kako bi razumjeli ta područja. To su prve dvije godine, u kojima bi trebali dobiti temelje tih znanosti. A u druge dvije godine se na temelju tih baza specijaliziraju u bioetici. Također je moguće braniti i teze i dobiti titulu doktora bioetike.

Na početku smo bili vrlo iznenađeni odazivom studenata. Mislili smo da, ako ćemo moći započeti s dvadeset studenata, da će to biti dobar uspjeh za prvu godinu rada. Zapravo smo rad započeli sa 110 studenata! Studenti su došli iz cijelog svijeta – SAD-a, Kanade, Južne Amerike, Europe, jedna osoba je došla i iz Japana. Bili smo jako iznenađeni. Druga stvar zbog koje smo bili sretni je profil ljudi koji su došli. O tome smo tek naknadno razmišljali. Na početku smo mislili: Dobro, vidjet ćemo tko će doći. Vidjeli smo da su ljudi koji su došli jako zainteresirani, jako predani kulturi života i ljudskih bića. Ljudi koji rade u pokretima za život (Pro-life), koji pomažu ženama u problemima (u skloništima) i tako dalje. To je vrlo važno obilježje našeg fakulteta. To je fakultet s vrlo jakom atmosferom entuzijazma. I predavači su bili vrlo iznenađeni. Na primjer profesor filozofske metafizike bio je vrlo iznenađen interesom tih mladih ljudi koji su došli studirati bioetiku, za njegov predmet. Bili su savjesni i puno su učili, jer žele biti obrazovani i pripremljeni. Ti ljudi će se vratiti u svoje zemlje širom svijeta s tom solidnom formacijom u bioetici. Mislim da će odigrati lijepu i važnu ulogu u društvu, ali i u Crkvi.

Imamo oko 60% laika (i muškaraca i žena) i 40% svećenika na fakultetu.

Svećenici se sada "bude" za ove probleme i sada se formiraju i na tom polju, jer svećenici koji su prije studirali nisu znali za ta pitanja, jer je to novo polje. No, svećenici su već unutar tog problema jer ih vjernici laici pitaju za mišljenje – što Crkva kaže o kloniranju, eutanaziji, transplantaciji organa i tako dalje. I oni moraju biti i informirani i formirani.

Svećenici se sada "bude" za ove probleme i sada se formiraju i na tom polju, jer svećenici koji su prije studirali nisu znali za ta pitanja, jer je to novo polje. No, svećenici su već unutar tog problema jer ih vjernici laici pitaju za mišljenje – što Crkva kaže o kloniranju, eutanaziji, transplantaciji organa i tako dalje. I oni moraju biti i informirani i formirani. Vidimo da i svećenici dolaze, jer je hitno da se formiraju. Mislim da pod hitno svaka dijeceza mora imati jednog svećenika ili laika formiranog na ovom polju, jer moraju podučavati laike, sjemeništarce, druge svećenike. Često se također biskupe pita da daju izjavu o novim zakonima, prijedlozima zakona s tog područja (npr. o eutanaziji). Često društvo pita biskupa: "Što mislite o tome? Što Crkva kaže o tome?" A biskup se mora ili sam pripremiti ili imati nekoga tko radi na tom području da mu pomogne pripremiti izjavu.

To je bilo vrlo interesantno. Imali smo trodnevni tečaj za sve talijanske biskupe. Sudjelovalo je preko devedeset biskupa, a organizirala ga je talijanska biskupska konferencija. I ja sam tamo održao predavanje i vidio sam da su vrlo zainteresirani. Nakon toga neki su biskupi zvali mene ili druge predavače da održimo tečajeve za svećenike. Mislim da je to jako važno. Oni se bude i počinju shvaćati važnost ovih pitanja.

To ne znači da kršćani nisu društvo (smijeh). Da. Tako je. Ali ti različiti modeli bioetike danas nisu samo kršćanski i ne-kršćanski. Mi svoju ideju zovemo personalnom bioetikom. Centar bioetike je poštivanje osobe. Svake osobe. A osobu gledamo u ontološkom smislu. To znači da je osoba osoba, upravo zbog onog jest. Nije osoba zbog toga što je sposobna nešto učiniti. Postoje drugi koncepti gdje autori tvrde da je osoba onaj tko je sposoban učiniti neku akciju – misliti, komunicirati, biti u vezi itd. No, taj koncept reducira dostojanstvo osobe na njenu funkcionalnost. Tako bih mogao reći da je i kompjuter osoba, jer on danas može više reagirati, nego fetus. Mogu ga nešto pitati, a on mi može odgovoriti. Može mi čak i reći "Blesane! Nisi to smio pritisnuti!" (smijeh). Ali to ne znači da taj kompjuter ima više dostojanstva, nego osoba koja nije svjesna. Moramo pokušati vratiti pravi koncept ljudskog dostojanstva – to je personalni model bioetike.

Postoje i drugi modeli, na primjer utilitaristički. Tu je centar moralnog razmatranja korisnost za cijelo društvo. S tom vizijom bih mogao ubiti dijete ili fetus, ako to smatram korisnim za većinu ljudi. Postoji i takozvana dogovorno-pregovaračka bioetika, koja kaže: "Živimo u pluralističkom svijetu. Nije moguće da je jedan u pravu, a da drugi nije. Ne možemo znati istinu o osobi. Dakle jedino što možemo napraviti je tolerirati jedni druge i postići nekakav bioetički dogovor. Možemo, na primjer, dogovoriti se da je abortus dozvoljen samo u prva tri mjeseca, i da je to dobro zato što smo mi tako odlučili. Znači, izbjegavamo misliti o istini, jer nismo u stanju spoznati istinu. Idemo postići neki dogovor, kako bismo poštivali jedni druge.

Postoji također i model principijelizma. On je vrlo važan, jer se dosta proširio. Oni također kažu da je nemoguće znati istinu o ljudskom biću i što znači osoba. Kažu: "Izbjegnimo to i uzmimo samo ona četiri načela koja nam zdrav razum nalaže. Stvorimo zgradu bioetike na ta četiri stupa, a oni su: poštovanje autonomnosti ljudske osobe, pravednost, činiti dobro drugima i ne činiti zlo drugima. Ne možemo razgovarati o tome što znači autonomnost, jer tu raspravu ne bismo nikad završili. Prihvaćamo ta četiri načela i idemo dalje." Ti principi jesu dobri, ali nužno je potrebno da budu i utemeljeni. Treba reći: zašto treba poštivati osobu, što to znači da osoba ima autonomiju, što znači sloboda, kako se ona mora koristiti. Kažu mi: "Nemoj misliti na to, to je pogrešno, jer se nećemo nikada složiti" Ja im odgovaram: "U redu. Ne moramo se složiti. Ali raspravljajmo i pokušajmo otkriti bar dio istine."

Vidio sam da su mladi jako svjesni važnosti bioetike. (...) Zato imam pouzdanje i nadu u mlade ljude. Mislim da oni zaista mogu učiniti jako, jako puno za društvo, pogotovu na polju bioetike. Dakle, ono što bih ima poručio je: Budite kritični. Pozitivno kritični. Ne prihvaćajte bilo što (pa ni ako to dolazi od mene). Mislite svojom glavom i volite svojim srcem. Ne dajte se manipulirati. Činite ono za što ste uvjereni da je istina.

Moje glavno iskustvo, ako s njima razgovaram pred očima javnosti, jest to da ih je nemoguće navesti da promijene svoje ideje. Jer i ja i oni branimo svoje ideje. Ali ako govorim javnosti, na primjer liječnicima, koji su otvoreni i žele razumjeti, vidio sam da je stvarno moguće da shvate naš način razmišljanja. Imao sam jedno zanimljivo iskustvo u Meksiku. Bio je to međunarodni kongres neurologa i neuro-znanstvenika. Sudionici su bili iz cijelog svijeta, najrazličitijih religija i mentaliteta – židovi, kršćani, muslimani, budisti, ateisti i tako dalje. Ja sam im morao održati polusatno predavanje na engleskom o konceptu osobe, jer smo nakon toga trebali raspravljati o jednom slučaju gdje su imali moralni problem u svom poslu. Dijete je bilo rođeno s neurološkim problemima i trebali su odlučiti hoće li napraviti kirurški intervent ili pustiti ga da umre. A ja sam imao tih pola sata da govorim takvoj javnosti – liječnicima, znanstvenicima, pravnicima, etičarima – o konceptu osobe. Tako sam se bojao. Ali vidio sam da su toliko otvoreni, toliko sretni da to čuju. Bili su oduševljeni i rekli su da im je to bilo otkriće. Sjećam se jednog američkog liječnika s kojim sam razgovarao o normalnim filozofskim principima – da djela slijede biće, a ne obrnuto. Ako osoba može biti svjesna, ako može govoriti, ako se može smijati, to je zbog toga što jest osoba, a ne obrnuto. Nije osoba zato što može govoriti itd. To je klasični filozofski princip: činiti po onome što jesi (npr. životinja po životinjskom, čovjek po humanom). Kada sam mu to rekao, taj je liječnik bio toliko sretan, i ponavljao je: "O, pa to je predivan koncept!". I ja sam vidio da su oni stvarno otvoreni prema tome, jer je to samo ljudsko razmišljanje, razum, i svako ljudsko biće ima mogućnost stvaranja razumnih misli. Ja sam jako uvjeren u to, ako ćemo imati mogućnost razgovarati smireno, ako ćemo imati vremena za razgovor – da ćemo pokrenuti ljude na razmišljanje.

Vidio sam da su mladi jako svjesni važnosti bioetike. Mislim da se boje kada vide neke probleme u društvu na tom polju. Čuju o kloniranju. Šale se na račun kloniranja, ali se boje kloniranja i svega što se danas događa. Mislim da su također jako zainteresirani za učenje i da učine nešto što je ispravno. Mladi su po svojoj prirodi idealisti. Poslije nas život učini realistima (smijeh). Ali mislim da trebaju sačuvati to zanimanje – da žele činiti ono što je dobro i što je ispravno u društvu. Zato imam pouzdanje i nadu u mlade ljude. Mislim da oni zaista mogu učiniti jako, jako puno za društvo, pogotovu na polju bioetike. Dakle, ono što bih ima poručio je: Budite kritični. Pozitivno kritični. Ne prihvaćajte bilo što (pa ni ako to dolazi od mene). Mislite svojom glavom i volite svojim srcem. Ne dajte se manipulirati. Činite ono za što ste uvjereni da je istina.