Međunarodni institut za upravljanje vodama predviđa da će se u 21. stoljeću sa potpunom nestašicom vode suočiti 17 zemalja središnje Azije i južne Afrike, a vode će nedostajati i Indiji te Kini. Upravo stoga bilo je potrebno na najvišoj razini pokrenuti širu raspravu o problemima kao i mogućim rješenjima a kako bi se što prije i što većem broju ljudi omogućio pristup vodi ali i osigurali osnovni sanitarni uvjeti.

Voda za budućnost – geslo je ove, 2003. godine koju su Ujedinjeni narodi proglasili Međunarodnom godinom slatkih voda s ciljem skretanja pozornosti cjelokupnog čovječanstva na potrebu njezine što hitnije zaštite. Naime, bez vode nema života a kako pitke vode, iako živimo na vodenom planetu, već sada nema dovoljno, UN sve više brine realna mogućnost da će u budućnosti, i to skorijoj, ratni sukobi izbijati zbog nje a ne više zbog nafte. I dok Zapad zbog nafte neophodne za svoj dosadašnji način funkcioniranja ovisi o Istoku, gdje se i nalaze najveće zalihe, te se zbog njezine opskrbe po što povoljnijoj cijeni i kreće u ratove, situacija sa vodom je, čini se, drukčija.

Naime, Međunarodni institut za upravljanje vodama predviđa da će se u 21. stoljeću sa potpunom nestašicom vode suočiti 17 zemalja središnje Azije i južne Afrike, a vode će nedostajati i Indiji te Kini. Upravo stoga bilo je potrebno na najvišoj razini pokrenuti širu raspravu o problemima kao i mogućim rješenjima, kako bi se što prije, i što većem broju ljudi, omogućio pristup vodi ali i osigurali osnovni sanitarni uvjeti. Naime, prema podacima UNESCO-a, 1,4 milijarde ljudi nema pristup vodi za piće, 2,5 milijarde ljudi živi u područjima bez kanalizacijskih sustava, a više od 5 milijuna ljudi godišnje umire od bolesti vezanih uz vodu. Nadalje, čak i tamo gdje vode ima i više nego dovoljno, nerijetko joj prijeti onečišćenje ili iscrpljivanje zbog povećane potražnje. Procjenjuje se tako da će do 2025. godine dvije trećine čovječanstva živjeti u područjima gdje će nedostajati vode. Razloga i više nego dovoljno za održavanje skupa na najvišoj svjetskoj razini.

Novost koju je promovirala ova globalna konferencija je integralno upravljanje okolišem u cjelini. Tako je ključ za racionalno upravljanje vodama integralno upravljanje riječnim bazenima ali uz uvažavanje postojećih ekosustava koji zapravo i osiguravaju proizvodnju pitke vode. Naglasak konferencije bio je na partnerstvu između privatnog i javnog sektora a upravo su takve "partnerske inicijative" još na spomenutom skupu u Johannesburgu žestoko kritizirale nevladine udruge videći u njima opasnost da bogati opet zarade na siromašnima prodajući im, primjerice, njihovu vlastitu vodu.

No, zacrtani cilj - omogućiti čitavom čovječanstvu pristup pitkoj vodi, zapravo je pitanje života ili smrti. A upravo zbog toga pitka je voda temeljno pravo koje, budući da je u pitanju sam opstanak, niti jednom ljudskom biću nitko i nikada nema pravo uskratiti. Ali... i uvijek taj nesretan ali. Takav plan ipak iziskuje znatne investicije budući da su potrebna ogromna ulaganja u infrastrukturu, što će reći vodovode, kanalizacije, itd., a za što oni u razvoju nemaju potrebnih sredstava.

Pristup pitkoj vodi za svakoga, prije svega zahtijeva solidarnost. No, razvijene zemlje su još 1992. godine na Summitu u Rio de Janeiru prihvatile obvezu tzv. oficijelne pomoći za koju su godišnje trebale izdvajati 0,7% BDP. Preuzetu obvezu dosad izvršile nisu, a da bi izbjegle odgovornost, lopticu su prebacile na nekog drugog. I to, ni manje ni više nego baš na privatni sektor. On bi se tako trebao uključiti u takve velike investicije te bi se pomoć onima u razvoju, umjesto iz državnog proračuna "razvijenih", realizirala kroz izravna ulaganja. A investitori kada u nešto ulažu očekuju, u najmanju ruku, povrat uloženog, o zaradi da ne govorimo. Stoga, otvorenim ostaje pitanje: tko će to platiti? Oni koji, osim doslovce golog života, ionako ništa više nemaju?!

97,5% svih voda Plavog planeta je slano. Preostalih 2,5% je slatka voda, a od toga je oko 70% zamrznuto u polarnim ledenim kapama. Za ljudsku uporabu dostupno je manje od 1% sve slatke vode na svijetu, odnosno 0,007% sveukupne vode.

Voda je za naš organizam neophodna. Ona naime sudjeluje u filtriranju toksičnih tvari, reguliranju tjelesne temperature, smanjivanju masnih naslaga, itd.

Iako je imamo u izobilju te nam iz pipa još uvijek curi pitka voda, ne bi je se smjelo nepotrebno razbacivati. Vodu, kao i ostale prirodne resurse, potrebno je štedjeti te smo svi pozvani dati svoj doprinos. Primjerice, kada peremo zube, zaista nije potrebno da iz pipe cijelo vrijeme curi voda. O neispravnim pipama iz kojih kaplje ili curka da ne govorimo. Što se, pak, vode u bocama tiče, kod nas se, osim kada je riječ o mineralnim vodama, izgleda više radi o pomodarstvu nego o stvarnoj potrebi. I to skupom, jer, osim što joj je cijena veća od one domaće iz pipe, gomilanjem plastične ambalaže koja se većinom ne prikuplja odvojeno pa se u skladu sa tim niti ne reciklira, dodatno se opterećuju odlagališta otpada, kojih ionako na području čitave zemlje sanitarno uređenih imamo svega tri.

TIhana Belužić