Strašno je to kad vam gledanost smanji neki rat u Iraku! I onda vas još vlastite zvijezde ne poštuju javno govoreći kako vam neće pomoći zaraditi milijune dolara. A vi ste se toliko trudili napraviti silnu buku da jadni morate održati feštu za vrijeme početka rata. Ništa zato, zvijezdama ćete zabraniti da budu zvijezde. Neće smjeti komentirati rat, niste se vi cijele godine brinuli oko najvažnijeg događaja u svijetu filma da se sad netko usudi poremetiti dobro raspoloženje! To što će cijeli svijet gledati njihove kisele face, nije važno. I to što će Martin dobiti povišicu za uvodno spominjanje Njemačke i Francuske – koga briga. Glavno da "Chicago" dobije svoje Oscare.

Ma dajte, tko tu koga zavarava?! Iz godine u godinu se čudim sama sebi kako imam volje gledati taj užas od nagrada. Onda opet, tako su rijetke prilike vidjeti kako Nicole Kidman glumom za primanja nagrade niječe opravdanost nagrade koju prima. Je li itko vidio njene suze? Tako stvarna u filmu, tako lažna u stvarnosti. I Richard Gere. Moj omiljeni omraženi glumac. Svima čestita, sve voli… Pa bratstva i jedinstva li! Moram li o Halle? Ne, ne moram.

Dodjela Oscara prava je slika filmske industrije. Opaka je to, snažna i nepopustljiva mašinerija u kojoj nema mjesta za pojedinca. "Show must go on!" postala je samo izlika za godišnje skupljanje novaca. Postala je to i izlika da se iz umjetnosti stvori okrutan biznis. I sve priči o manipulaciji masama nisu samo priče. Dapače, pogledamo li pažljivije kako se javnost uljuljkuje u željenim vrstama i oblicima zabave bit će nam jasno da neki ljudi dobro žive na osnovi našeg nerazmišljanja. Jesu li naši životi toliko teški da nam trebaju tuđe formule sretnog života? Koje nikada ne pale? I, zar nam Amerika zaista može biti uzor?

Crtić za koji jedva čekam da se pojavi na domaćem kino repertoaru.

Japanska animacija poznata po sklonosti čudnim pričama i čudnim stvorenjima stvorila je savršeno okružje za pustolovine djevojčice Chihiro. Kako bi spasila roditelje koji su joj pretvoreni u svinje nakon što su pojeli začaranu hranu, odlazi u svijet duhova. Inače predivan svijet, ali pun opasnosti na kojem se iz male djevojčice rađa junakinja. Ako ste gledali "Princezu Mononoke" znate o čemu govorim.

Hayao Miyazaki je izniman redatelj koji je zaslužio ovogodišnjeg Oscara za najbolji dugometražni animirani film. Gledajući njegove filmove (naročito ovaj) osjećate se kao u svijetu snova gdje je sve moguće. Ljepota vas potpuno očara i ponese u stilu najboljih bajki, legendi i mitova o starim svjetovima. U ovom filmu ništa nije nesavršeno. Od priče, likova, animacije, cjeline. Sve je na svojem mjestu. Film je dovoljno šarmantan i zgodan za djecu, a s druge stane, dovoljno bizaran za odrasle. Nema osobe koja ne bi mogla uživati u ovakvom fenomenalnom ostvarenju. Ne samo da je zadovoljstvo sigurno, nego je zadovoljstvo i oduševljenje toliko da ga još niti jedan kritičar nije uspio opisati. Uključujući i mene. Ovo je film koji MORATE vidjeti.

To je drugi Disneyev crtić prema knjizi "Winnie the Pooh". Prvi je prije dvije godine bio "The Tigger Movie". Ovaj put je umjesto tigra u prvom planu mali praščić. Kao i obično topla i prijateljska priča o životnim vrijednostima napravljena je s puno entuzijazma koji se potpuno osjeti. Najbolje kod Disneyevih filmova jest što se uvijek vraća tradiciji, bez licemjerstva – čisto i jednostavno. Gledanje njihovih crtića je povratak u djetinjstvo – kod mame u krilo. Ugodne se smjestite i uživajte u mekanim naslonjačima dok Praščić unosi osvježenje u tmurne odrasle dane. Ne očekujte nešto dubokoumno, fantastično, veličanstveno, ali ako ga ne pogledate bit će vam sigurno žao.