Bilo mi je upravo neugodno kad sam na prvo gledanje dala ovomjesečni tekst. Bio je ispunjen veseljem i divotom toplih dana kada nije toliko toplo da želite pomrčinu sunca svake dvije minute, ali je dovoljno toplo da iznesete svoju novu garderobu bez kaputa. Neugoda je dolazila iz dva komentara: tekst mi je pun puncat tra-la-la glazbe (ili kako je to komentator mog teksta nazvao – "smotra ljubičica") i bilo je očito da "Ti zaista glazbu odabireš prema vremenu, a vrijeme vidiš prema svom raspoloženju!" I tu je mom originalnom tekstu bio kraj. Umjesto vremenske prognoze, pretražila sam neke druge dimenzije i pronašla dosta feminizma, malo ljubavi, mrvice roštiljade i poneki ples (ispod vedrog neba s prizvukom mora!).

Nakon mnogobrojnih nagrada po Europi, mlada Londončanka izdala je album i preko Velike Bare. I iako ju znamo po ''Tell me how many Africans died for the baguettes on your Rolex?'' album je izdala za istu kuću kao i Eminem i 50 Cent. Pitanje je li ona zaista nova princeza koji miješa aktivizam s r&b inovacijama nametnulo se samo od sebe. Do nedavno sam imala tek nekoliko njenih pjesama i nisam se niti potrudila pošteno poslušati cijeli album – koje li greške! Naime, zbog otvorenog stava protiv nasilja i gansta kulture čovjek pomisli kako ima tonu toga za reći. Vjerojatno i ima, ali ne na albumu. Tek se tri pjesme mogu nazvati pravim aktivizmom: "Natural high" (to nije zapravo niti pjesma, nego uvod albuma), "It takes more" (hit singl) i "Watch over them (jedina poštena društveno aktivna pjesma). Je li to dovoljno da Niomi McLean-Daley proglasimo drugačijom i jedinstvenom? Pa, nažalost jest. Naime, ona je jedina žena koja je po tom pitanju nešto zaista i rekla.

Mala pauza. Žene današnjice pripadaju generaciji X. I prema svim istraživanjima trebale bi biti otvorenije, izravnije, beskompromisnije i blabla. U pravilu, takve žene su rijetke. Ne samo u našoj maloj, zatvorenoj sredini (a što ste mislili da ću reći? – metropoli?, srednjoj Europi?, naprednoj civilizaciji?) gdje se ne pamte borbe za ženska prava po ulicama i uredima jer su se za to borile žene na nekoj drugoj strani svijeta, a naša sredina je samo prihvatila već gotove zakone i aranžmane. Na Zapadu je još veći problem jer se feminizam nakon svega dobrog što je donio poistovjećuje samo s njegovim lošim stranama i žene su češće predmet nego biće koje misli. I ta se moda vraća u velikom stilu. Jer, i one koje misle ne smiju misliti dovoljno žestoko da budu zaista drukčije, nego se tek trebaju uklopiti u postojeće društvene zakone. Ne smiju kritizirati društvo, nego se truditi da iz njega izvuku najbolje. Kod nas je jednostavnije – mi nikad nismo osjetili feminizam.

Vratimo se glazbi. Ms. Dynamite je prva žena u r&b svijetu koja ne glumi coolericu, gansta curu. Ona je feministica 21. stoljeća. Mirna, staložena, jasna, nepokolebljiva i direktna. Nije joj teško s podsmjehom reći da joj se gade ljudi koji gaze druge zbog novca i nepostojeće slave. Nije joj teško iskreno se zgroziti nad količinom oružja i droge na ulicama. Nije joj teško priznati da to pogađa crnačku zajednicu. Nije joj teško nabrojati vrste loših muškaraca. Čini se da je te pjesme odradila vrlo lako na albumu. Ima čvrsti i već odavno izgrađen stav prema tim problemima i kao da ni njoj samoj nije jasno kako su upravo te tri pjesme (i uvod) izazvale najveće zanimanje, a ne preostalih 12. Možda zato jer su normalne ljubavne tematike s londonskim undreground zvukom (ipak je bivša članica So Slid Cruwa i Stickya). Možda zato jer su kritičari ipak zahtjevnije slušateljstvo kojemu je dosta tek naizgled snažnih žena koje nemaju ništa novog za reći. Možda nas samo podsjeća na divne dane kad se na radijskim postajama moglo čuti Carleen Anderson ili Tracy Chapman. Kako god bilo, ovaj album je ugodno za poslušati, ali je upravo bolno znati da za najbolji dio moramo pričekati novi uradak.

Ne slažem se s mnogima u pogledu ovog albuma. Stalno čujem nešto poput sladunjav je, pa ga bijelac nešto zavija, pa što si on misli, pa ne mogu biti dva Maxwella, pa on falša, pa postoji cijela povijest velikana ovakve glazbe, pa nije izmislio toplu vodu… Iskreno, baš me briga. Možda niste čuli njegov singl "Take a message", ali nećete uspjeti izbjeći najbolju stvar na albumu – "Rocksteady". Glazba je to koju nazivaju neo-soul i uvijek podsjeća na mix Marvina Gaya, Al Greena i Shade. Što nikada neće biti loše. I sad se pitate što je meni. Nekoliko redaka prije sam hvalila feminizam, a sad se rastapam u glazbi nekog Kanađanina koji se prilično isfurava na bradicu, naočale, gitaru i zavodljivi glas. Loša vijest ljudi, mislim da se ne isfurava. Od prve do posljednje note sve je na svom mjestu. Remy pjeva i svira onako kako osjeća. I dok se tu i tamo osjeti produkcijsko forsiranje – feeling je još uvijek na mjestu. I da ne duljim. Zbrojite ljubičice u cvatu, pa osobu zbog koje se sjetite tih ljubičica, dodajte ovaj album u cd player…

Samo ću nabrajati: blues, country, rhytham and blues, surf rock, roots glazba, folk blues… Pa onda: R.L. Burnside, Steve Earle, Tom Waits, Tom Verlaine, Asie Payton, Kenny Brown… Ništa vam ne znači? Probajmo ovako: najbolje od ruralnog i "za ljude" područja američke glazbe. Lijepa kompilacija kad se skupi društvo, počne se s uspomenama, a oko glazbe se ne možete dogovoriti.

Japan, dobra kolekcija acid jazz albuma unatrag nekoliko godina, malo poznati, odličnog zvuka. Da su soul – jesu. Dokaz za to su stvari na albumu - sve obrade nekih poznatijih imena (Coltraine, Hanckok). Bosse i nema previše. Ono čega ima je downtempo jazz ili vam ga – klupski obrađen jazz za mlađe generacije koje obožavaju Incognito i Masters at work (mlađe?, hmm). I dok u nas Hrvata možete kupiti tek posljednji uradak, po Italiji se uredno nađu i prijašnji albumi koje (ako vas se ovaj dojmi) ne želite propustiti ("Simply sounds", "Time and tide"). I još nešto, Soul Bossa nije samo bend nego i producentska kuća. Vidite li nešto s njihovim potpisom – kvaliteta je zajamčena.

Viktorija Sabolić