Pogled - katolički list za mlade

Priča

Kutija za cipele
(Kako je Iviša preživio veliku ekonomsku krizu)

U doba prošlostoljetne velike ekonomske krize život na selu bješe jednako težak. S krizom ili bez nje, seoce na jugu drniškog kraja bilo je siromašno oduvijek, baš kao što je oduvijek bilo miljama udaljeno od Svijeta. Nije crni petak na Wall Streetu mogao dodatno osiromašiti kamene ulice krša, nije mogao smanjiti porciju palente u tanjuru mog pradjeda, niti je mogao utjecati na proračun u kući bez proračuna. Može se reći kako je zapravo Svijet na kratko, ali bolno vrijeme osjetio kako je to biti na rubu. S druge strane ruba Gospodin je zauvijek posijao sjeme Dalmatinske zagore, i sasvim slučajno, godine 1931., spojila su se dva kraja tih različitih svjetova.

Na krevetu jedine prostorije u kući mog pradjeda, prostorije koju je obitelj dijelila s jednom kravom i pet ovaca, porodila je prabaka muško dijete, ali toliko sitno i nejako, da su ga odmah otpisali. "Kad je kriza u cilon svitu, onda su i dica krizna!", govorio je pradjed, ne znajući što bi napravio s bezimenim sinom, pridošlicom u čovječanstvo prezauzeto svojim brigama. Imali su pradjed i prabaka već troje djece, nije to puno za ono vrijeme, ali tek su četiri godine bili u braku, i ako Bog dadne, rodit će prabaka još barem petero. Samo neka je zdravlja, samo neka djeca ostaju na životu, iako u cijelom kraju ima vrlo malo obitelji u kojima nije umrlo jedno ili više djece, što na porodu, što u prvim godinama, od klica svih mogućih vrsta.

Nakon dugih razgovora s braćom, s obzirom da djetetu nije bivalo bolje, a prabaka se također razboljela nakon poroda, pradjed je odlučio staviti dijete u kutiju i ostalo prepustiti vremenu. Jednostavno će ta kutija poslužiti kao test za preživljavanje, kao neki poligon za vojničku vježbu. Nakon par dana vidjet će se je li dijete za živjeti ili za umrijeti?! Problem je predstavljalo što u pradjedovoj kući nije bilo čak ni kutije; pomoć je ponudio imućniji seljan Marko kojemu je kćer prije nekoliko godina upravo iz New Yorka poslala prave pravcate kožne cipele. Brzo je Marko donio kutiju u kojoj je doputovala obuća iz nekog sretnijeg vremena prije krize. Tako je kutija za cipele postala ključni predmet za određivanje sudbine jednog djeteta. Stavili su uz dijete nekoliko komadića spužve, i čekali poboljšanje.

I dok je Svijet iščekivao rasplet Krize koji se nikako nije događao, u kući mog pradjeda svi su molili za život dječaka iz kutije s natpisom "Big Apple". I Svijetu je opet bilo lakše, jer na njegove prozore kucalo je samo siromaštvo, dok je u Zagori, uz bijedu kao stalnog gosta, često dolazila i smrt u posjete. Doista, svakodnevno je "jabuka" u kutiji bivala sve manja i manja, bljeđa i bljeđa; u pradjedovoj kući izmjenjivali su se suseljani u potrazi za novostima, a slika je govorila više od riječi.

Konačno je neizvjesnost prekinula prastrina kazavši kako "dijete svakako treba ostaviti na životu, jer možda postane seoski poglavica!" "Tko će biti odgovoran ako malo biće iz kutije postane veliki čovjek našeg naroda, otkuda bilo kome pravo oduzeti dašak lahora i tko može znati što će biti s nama sutra? Živimo i umiremo kao sirotinja, no nikome ne možemo uskratiti da s dvije žlice mlijeka i šaku palente naraste, i postane barem pastir, postane čovjek!" Svi su zapljeskali s odobravanjem, i mada je optimizam splasnuo s novim pogledom na čovječuljka u kutiji, ipak je odlučeno - mali će živjeti!

Nazvan je Iviša po ocu, to jest, mom pradjedu, i još je dosta mjeseci proboravio u kutiji, ali oporavljena prabaka više nije dopuštala nikom, osim Volji Gospodnjoj, da uzme njeno čedo. Mali Iviša počeo je dobivati crvenilo u obrazima taman negdje s pojavom "New Deala" i ostalih metoda kojima je Svijet želio ponovo stati na vječno staklene noge. Naravno, ekonomske podjele i oporavak pradjedovu obitelj nisu previše dirale, jer je u tih četiri godine život na selu, vjerovali ili ne, ostao na istoj razini ekonomske (ne)opravdanosti. Unatoč lošim uvjetima i financijskoj inferiornosti, prabaka i pradjed su Svijetu s novim podjelama podarili još četvoro djece, i nikom, nasreću, nije trebala kutija kao prijelazna faza u zdravi život.

Siromaštvo je, pak, ostalo nezamjenjivi kotačić mašine s ruba. Na snazi je ostao drugi članak poznate mušketirske formule "jedan za sve, svi iz jednoga". Odnosilo se to na tanjur, vilicu, nož, šalicu, stolić, češalj i sapun. Sve su dijelili braća i sestre. Što se odjeće tiče, važnu ulogu odigrala je generacijska razlika između braće, pa je junak iz kutije kao drugi od petero braće po starosti naslijedio đačko odijelo i dječje cipele najstarijeg brata Jakova. Tako se doskočilo vječnoj krizi na praktičan način. Ni Iviša, ni jedan od braće nisu postali seoske poglavice, jer su kao mladi otišli po gradovima tražiti sreću, ostavljajući ognjište roditeljima, i pomažući im, koliko su mogli, s radničkim plaćicama i novim obiteljima.

Mnogo godina kasnije, mali iz kutije za cipele dobio je unuka, autora ovih redaka. Često me presječe pri kupovini cipela, tenisica ili kakve druge obuće, jer se sjetim ispričane priče i muke kroz koju je djed, sićušan samo u tim danima, morao proći. Još me više presječe kada ugledam mnoštvo kutija, ne moraju biti samo za cipele, kako stoje pred vratima skladišta, ili na policama, na smetlištima, razbacane po ulicama... A krizne godine 1931. u malom selu drniškog kraja jedva se našla jedna (i to njujorška) kutija na putu za bolju budućnost obitelji moga pradjeda. Eee, ljudi, koja je to kriza bila...

Tomislav Šovagović

IE 5; 800x600
CP 1250