Dok se do sada od novinara i od snimatelja tražilo da na ratištima nose jasne i dobro uočljive Press-oznake, ovdje novinari ne smiju svojom uočljivošću privlačiti neprijateljsku pažnju. Novinar se tako svojim životom s vojnicima i vojničkom odjećom jasno svrstava na jednu stranu i više nije obični promatrač i neovisni izvjestitelj o onome što se pred njime događa.

Posljednjih tjedana rat je glavna tema gotovo svih medija. I domaćih i stranih, i zapadnih i istočnih, i bogatih i siromašnih. Sve oči kao da su uprte u ekranske točkice, u brojke i u slova iz kojih žele izvući nešto novo, još nepoznato i do sada neviđeno. I oni mediji koji se možda u načelu ne slažu s idejom zapadnih saveznika da terorizam treba na vrijeme sprječavati, a ne samo liječiti njegove posljedice, ipak su prilično puno prostora ili vremena posvetili analizama svega što rat sa sobom donosi. Neki su u međuvremenu, kako je postajalo sve izglednije da će saveznici relativno brzo i donekle lako pobijediti, promijenili i svoju uređivačku politiku i započeli postupno ublažavati svoje otvorene protuameričke stavove, ističući da opasnim svjetskim manijacima treba unaprijed oduzeti moć da čine zlo, jer poslije zlodjela sve je prekasno. Ne zna se, doduše, baš uvijek na koje se manijake treba najprije pomisliti, a svatko od dotičnih sigurno je uvjeren da se takvi tekstovi i medijski govor odnose na onoga tamo s one strane.

S ovim ratom u medijima su se pojavili i neki posve novi izrazi i do sada neiskušana praksa novinarskog praćenja ratnih sukoba. Prvi put se govori o usađenim novinarima, odnosno o praksi da pojedini novinari i snimatelji svoj posao rade u sklopu jedne od savezničkih vojnih jedinica. Naravno, radi se uglavnom o biranim novinarima i o većim medijskim kućama, a odobrenje tko može ići s vojnicima i s kojom točno jedinicom opet daje vojska. Prvi put se službeno traži od novinara da budu odjeveni kao i vojnici. Dok se do sada od novinara i od snimatelja tražilo da na ratištima nose jasne i dobro uočljive Press-oznake, ovdje novinari ne smiju svojom uočljivošću privlačiti neprijateljsku pažnju. Novinar se tako svojim životom s vojnicima i vojničkom odjećom jasno svrstava na jednu stranu i više nije obični promatrač i neovisni izvjestitelj o onome što se pred njime događa. Saveznicima je sasvim normalno da se novinari bez dvojbe ionako u ovom ratu trebaju svrstati na stranu onih koji se bore protiv terorizma i protiv onih koji svijetu prijete uporabom oružja za masovno uništenje, ali nije baš sve tako normalno onima koji su na neprijateljskoj strani. U takvim okolnostima irački narod i novinare još više vrijeđaju snimke pobjedničkih uzvika savezničkih vojnika u rovovima nakon pogođenih neprijateljskih ciljeva, iako u tim objektima možda ima i civilnog stanovništva. Ni za najumjerenije iračke novinare takvo svrstavanje njihovih kolega sigurno nije opravdano, a kamoli za ona koji s osjećajima domoljublja prate tijek rata protiv vlastitog naroda.

Iz svega rečenoga vidljivo je da u tom usađenom novinarstvu nema baš previše medijske slobode i neovisnosti, kao niti poštivanja prava novinara, ali ni sami spomenuti novinari se ne drže osnovnih načela etike u svom radu. To je najnovije i samo jednu u velikom nizu negativnih medijskih iskustava. Čini se da su brojni usađeni novinari ružno iskorišteni, a njihove medijske kuće zloupotrijebljene od strane vojne propagande i od onih koji su ovakav, naizgled, otvoreniji pristup medijima i te kako podredili svojim vojno-strateškim ciljevima. Ono što ti novinari prenose u svojim medijima prilično je nadzirano od strane vojske. No, s druge strane, ovakav način izvješćivanja s ratišta ima i svojih prednosti. Osobito kada su u pitanju bolesne želje gledatelja, slušatelja ili čitatelja da uživo prate tijek ratovanja. To im dođe kao neki novi reality show, posve neobičan i prepun zanimljivih detalja, s puno mrtvih i s apokaliptičnim razaranjima.

Kad je očito kakvi su uvjeti rada usađenih novinara, uopće ne čudi veliki broj stranih novinara koji, u Iraku ili u njemu susjednim zemljama, djeluju izvan sastava savezničkih vojnih jedinica, tj. manje-više slobodno. Jedni i drugi, iako nisu u ravnopravnom položaju, natječu se tko će na bolji način u medijima prenijeti ono što se događa u ratu protiv Iraka.