
Posljednjih tjedana
rat je glavna tema gotovo svih medija. I domaćih i stranih, i zapadnih i
istočnih, i bogatih i siromašnih. Sve oči kao da su uprte u ekranske
točkice, u brojke i u slova iz kojih žele izvući nešto novo, još nepoznato
i do sada neviđeno. I oni mediji koji se možda u načelu ne slažu s idejom
zapadnih saveznika da terorizam treba na vrijeme sprječavati, a ne samo
liječiti njegove posljedice, ipak su prilično puno prostora ili vremena
posvetili analizama svega što rat sa sobom donosi. Neki su u međuvremenu,
kako je postajalo sve izglednije da će saveznici relativno brzo i donekle
lako pobijediti, promijenili i svoju uređivačku politiku i započeli
postupno ublažavati svoje otvorene protuameričke stavove, ističući da
opasnim svjetskim manijacima treba unaprijed oduzeti moć da čine zlo, jer
poslije zlodjela sve je prekasno. Ne zna se, doduše, baš uvijek na koje se
manijake treba najprije pomisliti, a svatko od dotičnih sigurno je uvjeren
da se takvi tekstovi i medijski govor odnose na onoga tamo s one strane.
S
ovim ratom u medijima su se pojavili i neki posve novi izrazi i do sada
neiskušana praksa novinarskog praćenja ratnih sukoba. Prvi put se govori o
usađenim novinarima, odnosno o praksi da pojedini novinari i snimatelji
svoj posao rade u sklopu jedne od savezničkih vojnih jedinica. Naravno,
radi se uglavnom o biranim novinarima i o većim medijskim kućama, a
odobrenje tko može ići s vojnicima i s kojom točno jedinicom opet daje
vojska. Prvi put se službeno traži od novinara da budu odjeveni kao i
vojnici. Dok se do sada od novinara i od snimatelja tražilo da na
ratištima nose jasne i dobro uočljive Press-oznake, ovdje novinari ne
smiju svojom uočljivošću privlačiti neprijateljsku pažnju. Novinar se tako
svojim životom s vojnicima i vojničkom odjećom jasno svrstava na jednu
stranu i više nije obični promatrač i neovisni izvjestitelj o onome što se
pred njime događa. Saveznicima je sasvim normalno da se novinari bez
dvojbe ionako u ovom ratu trebaju svrstati na stranu onih koji se bore
protiv terorizma i protiv onih koji svijetu prijete uporabom oružja za
masovno uništenje, ali nije baš sve tako normalno onima koji su na
neprijateljskoj strani. U takvim okolnostima irački narod i novinare još
više vrijeđaju snimke pobjedničkih uzvika savezničkih vojnika u rovovima
nakon pogođenih neprijateljskih ciljeva, iako u tim objektima možda ima i
civilnog stanovništva. Ni za najumjerenije iračke novinare takvo
svrstavanje njihovih kolega sigurno nije opravdano, a kamoli za ona koji s
osjećajima domoljublja prate tijek rata protiv vlastitog naroda.
Iz svega rečenoga vidljivo je da u tom usađenom
novinarstvu nema baš previše medijske slobode i neovisnosti, kao niti
poštivanja prava novinara, ali ni sami spomenuti novinari se ne drže
osnovnih načela etike u svom radu. To je najnovije i samo jednu u velikom
nizu negativnih medijskih iskustava. Čini se da su brojni usađeni novinari
ružno iskorišteni, a njihove medijske kuće zloupotrijebljene od strane
vojne propagande i od onih koji su ovakav, naizgled, otvoreniji pristup
medijima i te kako podredili svojim vojno-strateškim ciljevima. Ono što ti
novinari prenose u svojim medijima prilično je nadzirano od strane vojske.
No, s druge strane, ovakav način izvješćivanja s ratišta ima i svojih
prednosti. Osobito kada su u pitanju bolesne želje gledatelja, slušatelja
ili čitatelja da uživo prate tijek ratovanja. To im dođe kao neki novi
reality show, posve neobičan i prepun zanimljivih detalja, s puno mrtvih i
s apokaliptičnim razaranjima.
Kad je očito kakvi su
uvjeti rada usađenih novinara, uopće ne čudi veliki broj stranih novinara
koji, u Iraku ili u njemu susjednim zemljama, djeluju izvan sastava
savezničkih vojnih jedinica, tj. manje-više slobodno. Jedni i drugi, iako
nisu u ravnopravnom položaju, natječu se tko će na bolji način u medijima
prenijeti ono što se događa u ratu protiv Iraka.
Stradavanja neusađenih ratnih reportera su češća od
pogibija onih koji su u sastavu vojske, a upravo njihovo samostalno
djelovanje za vlastite medije ističe se kao razlog njihove pogibije. To
što se tu i tamo koja pametna saveznička raketa zabuni pa pogodi hotel u
kojemu su upravo takvi novinari, to je druga priča. Nemoguće je oteti se
dojmu da velika saveznička vojna sila u ovome ratu ne želi ovladati ne
samo Irakom i njegovim izvorima crnoga zlata, nego i sedmom silom – i onim
malim brojem kako-tako neovisnih medija. Čini se da se u tim brojnim
ovladalačkim nastojanjima isuviše široko i drastično primjenjuje onu
uzrečicu: tko nije za nas, taj je protiv nas.