Drugi protagonist drame je stranac u selu, kovač, nekatolik u katoličkom mjestu, osoba koja kao suradnik partizana bježi od nacističke osvete da bi spasio sebe, svog sinčića i trudnu suprugu. Sekalov povratak u selo početak je razmotavanja klupka zala kojima je obilježena prošlost tog, samo naizgled, mirnog mjestanca. Sekal započinje s ucjenama, prijetnjama, tučnjavama, a završetak cijeloga lanca nasilja mogao se već na početku naslutiti. Seoski gazde uskoro odlučuju ubiti ga, ali nitko od njih nije spreman to i izvesti. Iako je prezreni stranac, tu dužnost da likvidira njihova seoskog nasilnika dobiva upravo kovač, prethodno ucijenjen da će biti izručen nacistima i on i njegova negdje skrivena obitelj.

Odlučnu ulogu u selu igra i župnik koji, od prvotnog nepovjerenja prema strancu, polako postaje njegov jedini istinski prijatelj koji mu savjetuje i pomaže da pobjegne iz vrtloga zla u koji je do grla upao, ali ovaj više ne želi bježati od zla, nego mu se suprotstaviti.

Uloga medija u svim vremenima, uz onu informativnu, bila je i ostaje čovjeka učiti živjeti kao bližnji s bližnjima, odnosno, evanđeoski rečeno, da u svakom čovjeku prepoznaje sliku Isusa, sliku Boga koji ga je stvorio i koji ga voli.

Čašu nasilja prelilo je samoubojstvo mlade žene, supruge Sekalova polubrata, jadnice koja je Sekalu i njegovu ludom i nakaznom prijatelju, kepecu, predana "na jednu noć", kao žrtva ucjene, jer bi inače Sekal od svoga bogatog oca mogao zatražiti veliki dio imanja koji mu pripada kao prvorođenom sinu.

Završetak filma svakako je najdramatičniji. Sekal je saznao da mu se sprema smrt, ali ni nakon župnikove jasne opomene ne odustaje od svoga nasilničkog načina života. Prijeti onome koji bi trebao biti izvršitelj njegova pogubljenja i dogovara s njime konačni obračun. Sekal i kovač u noći se sastaju kod križa krajputaša izvan sela, da bi se međusobno borili do smrti. Kovač, iako sav izranjen, uspijeva ubiti nasilnika i dovući se do onih koji su od njega naručili ubojstvo. Oni, umjesto da mu pruže pomoć, odvoze ga natrag na "bojno polje" i puštaju ga da iskrvari, jer im ne treba svjedok njihovih prethodnih i najnovijih nasilja i zlodjela. Cijelu završnu scenu najbolje ilustrira rečenica jednoga od naručitelja ubojstva da je taj njihov čin puštanja kovača da umre, daleko gori od samoga Sekalova ubojstva. Kovač umire pružajući ruke prema Kristu na križu, a završni kadar izričito želi povući paralelu između ovoga događaja i događaja koji se zbio na Golgoti, između raspetog Isusa i dvojice razbojnika koji umiru uz njega. No, ne treba zaboraviti da evanđelja govore da je jedan od njih bio dobar, raskajani razbojnik. Ima ujedno još puno toga što upućuje na sadržaje evanđelja: osuđivanje žena i izvanbračne djece, a muškarci, siledžije, očito su za seljane ljudi na svom mjestu; jedan od mještana ne želi sudjelovati u ucjeni koju namještaju kovaču i odlazi sa sastanka, a načelnik mu odmah prišiva etiketu "Juda"; prljave poslove smaknuća Isusa za Židove su trebali obaviti Rimljani, a i ovdje naručeno ubojstvo seoskog bandita treba izvršiti stranac, prezreni pripadnik druge Crkve; seoski moćnici u tuđem oku traže svaku trunku zla, a u svojim očima ne opažaju niti najveće detaljno isplanirane zločine...

Odgojna uloga medija može se ostvarivati i ovakvim, drastičnim, negativnim primjerima, ali daleko bolje bi bilo kad bi u našim medijima bilo puno više primjera dobrote, solidarnosti, pomaganja i međusobne ljubavi, a sve manje sadržaja u crnim kronikama.

Gledajući ovaj film s pravom se može govoriti o važnoj odgojnoj ulozi koju mediji imaju u životu korisnika svojih usluga. Iako sadržaj drame Sekala treba ubiti ima ulogu učitelja koji poučava negativnim primjerima, odnosno poukom kako nikada ne treba postupati, ipak je i te kako odgojan. Kod gledatelja izaziva osjećaj mučnine nad tolikom prevlašću zla nad dobrom, u jednom naizgled posve mirnom selu. Nažalost, takvo stanje nije karakteristično samo za jedno selo, tamo negdje u Češkoj, nego je najčešće slika i naše najbliže okolice. Pokazuje kakvi su doista odnosi između onih koji bi se međusobno trebali pomagati, podupirati i voljeti, a oni se zapravo međusobno mrze i ubijaju. To je slika stanja između puno osoba i obitelji koje žive u svađi sa svojim najbližim susjedom, a sve zbog pohlepe za zemljom, novcem ili nekim drugim imetkom. Niti gradske sredine nisu imune na takvo neprijateljsko ponašanje prema svojim susjedima, rodbini i donedavnim prijateljima, ali su češće zatvorene u sebe pa tek tu i tamo na vidjelo izađe sva njihova (ne)ljudska zloba.