U centru grada živi jedan neobičan bračni par, zajedno imaju stošezdeset godina i oboje su slijepi. Svaki dan čim sunce iziđe odlaze u šetnju. Okruženi su zgradama pa šetaju od ugla do ugla svoje zgrade. Žena vodi, lupka bijelim štapom uz rub zgrade, muž se drži uz nju i svojim štapom lagano lupka sa strane. Jednog dana netko ih je zaustavio, dodirnuo po ramenu i upitao:

"Oprostite, trebate pomoć?"

"Joj, fala vam, al’ stvarno ne treba, tak’ je lijepo sunce, čudo jedno, šteta da smo doma, kaj ne?"

Čudo, zaista.

Ana Sršen, naša paraolimpijka, plivačica na daljinu, vrhunska sportašica s tjelesnim oštećenjem, čudom se čudila kad je iz Njemačke dobila novu protezu. Jedan autostop promijenio je njezin hod. Stopirali su je neki Nijemci, prevezla ih je sedam kilometara dalje, ispričala im usput kako je ostala bez noge. Kad su se mladi Nijemci vratili u Njemačku osnovali su humanitarni fond i vrlo brzo skupili četrdeset tisuća maraka za njenu novu protezu. Bila je to sasvim posebna proteza koja je Ani pomogla da ostvari nešto o čemu je dugo sanjala: ponovno je mogla nositi cipele s visokom petom i hodati najsličnije svom pravom hodu.

Nekoliko mladih Afrikanaca sanjali su o boljem životu u Europi. Mjesecima su skupljali novac za putovanje. Iz Alžira su naumili do talijanske obale a onda dalje u Francusku. Novac su dali nekom prevarantu koji im je podvalio brodić s motorom koji je zatajio već prvi dan. Ulete u oluje, samo čudom su preživjeli. Nakon petnaest dana ugledaju kopno, a prvi čovjek kojeg su ugledali bio je moj rođak Ante Marinov. Izmučena, ali nasmiješena lica okružili su Antu, počeli ga grliti i tapšati, sretni što su napokon stigli u Italiju. Nisu znali da i Hrvatska ima more. Nakon što im se načudio, moj rođak Ante, koji inače radi kao policajac na otoku Visu, pribrao se i priveo ih u stanicu odakle su ih nakon nekoliko dana deportirali natrag u Afriku.

Nešto čudno govori mi majka djece koja čudom prolaze iz razreda u razred, ali ne znam što jer gledam vijesti iz sporta. Na ekranu četiri klizača, razmahali se, daju sve od sebe. Najednom iz čista mira, kao nekim čudom, svi popadali po ledu. Iz pozadine dolazi peti klizač i lagano prolazi kroz cilj. Sliku prati glas novinara:

"Nakon dvije bronce, danas je i Australija napokon došla do svoje prve zlatne medalje. U finalu na tisuću metara klizao je i totalni autsajder Australac Steven Bradbury. Prije posljednjeg kruga, dvadesetosmogodišnji Bradbury bio je na posljednjem petom mjestu, ali je zahvaljujući tome što su se vodeći spotakli i završili u ogradi, osvojio zlato".

Dan je 16. veljače, godina 2001. Zimske olimpijske igre u Salt Lake Cityju.

Kazao je taj skromni postolar iz Australije. Jedva se kvalificirao, bio je uvjerljivo zadnji i na kraju osvojio prvo mjesto. Iako po rezultatima nije imao nikakve šanse, Steven Bradbury je kao i svaki sportaš sanjao da će jednog dana pobijediti na olimpijadi. I pobijedio je. Imao je dobru taktiku. S obzirom da je bio totalni autsajder, ništa mu drugo nije preostalo. Njegova taktika zvala se: VAŽNO JE VJEROVATI U ČUDO.