Što se osnovnih i srednjih škola tiče, teško je odgovoriti - posebice otkad je teško naći ikoga, osim reklamera, tko je otvoreni zagovornik reklama u školama. U tijeku prošlog desetljeće sva velika učiteljska udruženja u Sjevernoj Americi bila su sasvim određena prema prijetnji nezavisnom obrazovanju obuzetom komercijalizacijom, a mnogi zabrinuti roditelji okupili su se u udruzi imenom "Komercijalne opasnosti". Unatoč tome, nikad nije bilo niti jedne velike akcije koja bi povezale roditelje i učitelje u toj borbi, i koja bi ih možda dovela u ravnopravan položaj u borbi protiv komercijalizacije škola. Međutim, postoji jedan jaki ukorijenjeni kulturološki faktor koji je pomogao markama da uđu u škole, i koji ima veze s učinkovitošću markiranja. Mnogi roditelji i profesori smatrali su da se ništa neće postići otporom; djeca su danas ionako obasuta imenima marki, pa izgleda kako je zaštita obrazovnog prostora od komercijalizacije manje važna od brzog pronalaženja prihoda za škole. A majstori školskog reklamiranja nisu bili ni najmanje posramljeni igrajući na ovaj osjećaj bespomoćnosti roditelja i profesora. Kako kaže jedan od njih: "Američka mladež izložena je reklamama u mnogim aspektima svog života. Mi vjerujemo da su učenici dovoljno mudri da razlikuju obrazovni sadržaj od marketinškog materijala". To je mnogi roditeljima i profesorima dalo priliku da racionaliziraju svoj propali pokušaj zaštite tog, nekad javnog prostora, tješeći se da bi djeca ionako, sve one reklame koje ne bi vidjela u učionicama sigurno vidjela u podzemnoj, na internetu ili na televiziji kad dođu kući. Pa što je onda jedna reklama više u životu ovih precijenjenih i podcijenjenih klinaca? A onda opet, što je druga, pa treća itd.

Zašto su sveučilišni profesori ostajali šutke i pasivno promatrali kako njihovi korporacijski partneri gaze načela slobode, istraživanja i rasprave, što su bile priznate okosnice akademskog života? Neki sociolozi tvrde da su sveučilišni profesori bili zauzeti drugim političkim bitkama, sveopćim diskusijama o spolu i rasnim aspektima takozvanih političkih korektnih ratova, zatim globalizacijom, ali nisu vidjeli da im se ona sama događa u vlastitom dvorištu.

I dok ovo još može objasniti ulazak marki u škole, još uvijek ne objašnjava kako je ovaj proces mogao tako uhvatiti korijena u sveučilišnim centrima. Zašto su sveučilišni profesori ostajali šutke i pasivno promatrali kako njihovi korporacijski partneri gaze načela slobode, istraživanja i rasprave, što su bile priznate okosnice akademskog života? Neki sociolozi tvrde da su sveučilišni profesori bili zauzeti drugim političkim bitkama, sveopćim diskusijama o spolu i rasnim aspektima takozvanih političkih korektnih ratova, zatim globalizacijom, ali nisu vidjeli da im se ona sama događa u vlastitom dvorištu. Kad su uvidjeli pogrešku već je bilo kasno. Međutim, ostala je ideja o ne-markiranom prostoru.

Na mnogo načina, škole i sveučilišta ostaju kulturološki najopipljivije utjelovljenje javnog prostora i kolektivne odgovornosti. No kako je sa situacijom kod nas? U situaciji kad na pedeset učenika dolazi jedan kompjutor, kada je prosječni broj učenika u razredu oko 25 (npr. u susjednoj Sloveniji je 14), kada se tjelesna i zdravstvena kultura održava u razredima, kada gotovo svake godine djeca stradaju od padanja žbuke sa stropa učionica, govoriti o zabrani markiranja našeg obrazovanja izgleda licemjerno jer ono donosi određeni financijski dobitak. Što donosi pokušali smo vam pokazati u prošlim brojevima. Markiranje obrazovnih ustanova kod nas je već započelo bitno je da se ono ne dogodi bez ikakve javne rasprave i kritike.

Marko Sladoljev
(Prema "No logo" Naomi Klein)