Davno sam čuo i zauvijek upamtio kako nikada neće upoznati ljepotu grožđa onaj koji smatra da svako voće sazrijeva u isto vrijeme kad i jagode. Stoga sam, došavši sa svoga rodnog otoka Hvara studirati u Zagreb, poradio na izbacivanju stereotipa i predrasuda iz svojega života.

Martinu sam volio radi njene vedrine i želje da u svemu vidi bar nešto dobro. Premda je, radi teškog života, veoma lako mogla zabrazditi stranputicama, uporno se probijala kroz život i nastojala postići što više. Svi smo se radovali kad je dobila posao jer smo vjerovali da joj možda napokon krene. No, nakon nekoliko mjeseci je odustala od toga posla.

– Ne mogu više izdržati! – jadala se, a mi smo slušali – Tretiraju me k'o zadnji šljam. Furaju se na toleranciju, nenasilje i povezanost bića, a toliko u njima ima mržnje da je to nevjerojatno. Toliko su agresivni prema svima koji nisu kao oni da sam se ponekad bojala. Naravno da nisam dolazila na posao smrdeći po ćevapima ili sarmi, ali nisam mislila da će biti problem ako radim u vegetarijanskom dućanu, a sama nisam vegetarijanac. Uostalom, vlasnici su znali što sam. Da nisam doživjela ne bih vjerovala da ljudi mogu biti takvi.

– Jesu li oni kršćani? – zapita Ilija, a ja se instinktivno odmaknuh i skupih.

Onda je progovorila Djevojka s Juga zaljubljeno gledajući svoga Leonarda. I ja sam ga gledao i pitao se kako bih mogao natjerati Iliju da ga upita je li kršćanin.

– Gledala sam na televiziji emisiju za snobove u kojoj su jedni snobovi, postavljajući priglupa pitanja drugim snobovima, htjeli pokazati kako su kozmopolitski moderni i široki, nedohvatljivo superiorni malomišćanskoj kaljuži koja ih guši. Dubokoumni novinar je postavio pitanje nekome tko se pravio važan, bi li usvojio crno ili bijelo siroče. I dok su njegovi potplaćeni radnici crnčili, sluškinja mu kuhala ručak, a djeca se okolo navlačila, umnik je odložio kavu i izjavio kako on nije rasist i da bi sasvim sigurno usvojio crno dijete. Dobra vijest je da takvi kreteni ne usvajaju djecu, a loša vijest je da se na televiziju, u gledanim terminima, puštaju ljudi koji u istoj rečenici izjavljuju da nisu rasisti i donose zaključak koji se temelji isključivo na činjenici rasne pripadnosti.

– Ea! – rekoh ja, a Ilija upita:

– Je li on kršćanin?

Vjerujući kako treba iskoristiti rijetke životne prilike, rekoh, sugestivno buljeći u Iliju:

– Leonarde, zanima me tvoje mišljenje o tome. Što ti smatraš?

Odmah sutradan me Djevojka s Juga posjetila i u jednom dahu izrekla cijeli niz optužbi. Sve se svodilo na to da je mene smatrala odgovornim zato što je Ilija napao njenog slatkog Leonarda. Da mu je slučajno Ilija slomio šake, pjenila se zaljubljena Djevojka s Juga, skupo bih to platio. Učinilo mi se neumjesnim braniti se ili išta odgovarati pa sam zašutio, slušao i čekao kraj. A na kraju je rekla da bi bilo lijepo od mene da ga posjetim i da mu donesem nešto kao znak simpatije.

Pristao sam. To je bio najmanji problem. Veći problem je bilo traženje prikladnoga poklona. Srećom, nekoliko dana prije nego je Ilija pretukao Leonarda, pronašao sam u vlaku potpuno novu knjigu austrijskog romanopisca Johanesa Maria Simela o ludo smionim pustolovinama i iskušanim kuharskim receptima tajnog agenta protiv vlastite volje Thomasa Lievena. Budući da nisam pronašao vlasnika usvojio sam je premda je dominirala crvena boja na koricama. Učinilo mi se prikladnim pokloniti baš tu knjigu jer je nabavna cijena bila vrlo povoljna i jer su ionako u zadnje vrijeme popularne knjige o kuhanju, odnosno kuharske knjige. Tek kasnije mi je rečeno da je knjiga objavljena davne 1974. godine, dakle u vrijeme kad još ni Leonardova mama nije naučila kuhati. Zanimljivo je, kad već spominjem predrasude, kako Leonardov tata nikada u životu nije naučio kuhati, ali nitko od toga ne pravi problem. Svi su se potrošili razmišljanjem o kuhanju njegove mame kao da je normalno da mama bude obiteljska kuharica. A govoreći o stereotipima, ne mogu ne primijetiti da se rečena Simelova knjiga uvijek prevodi riječima koje zapravo uopće ne odgovaraju izvorniku, ali su toliko poznate da su postale fraza i zato su nedodirljive. Ja spominjem isključivo originalni naslov – Es muss nicht immer Kaviar sein. Dokaz da je tako bolje nalazim u četvrtom dijelu drugog poglavlja prve knjige, na mjestu gdje Thomas Lieven razgovara s Josephine Baker. Ona izriče rečenicu koja je uzeta za naslov, a koja, u općeprihvaćenom prijevodu, zvuči potpuno besmisleno.

Uz sve to me je Djevojka s Juga natjerala da Leonardu nešto napišem.

Kad smo ga popodne posjetili uz ispriku sam mu darovao knjigu sa zalijepljenim tekstom na prvoj stranici. A tekst glasi:

7. lipnja 2003. godine, tek što je minulo devet sati navečer, neometan otuđenim ljudima za susjednim stolovima, naš je prijatelj sjedio i listao novine. To je bio prvi trenutak mira toga dana. Posao koji ga je zaokupljao posljednjih mjeseci konačno je bio završen. Uspio je dobiti privolu. Nasmiješio se, nazdravio sam sebi i otpio gutljaj. Uspio sam, mislio je u sebi, šefovi će biti zadovoljni.

Lijepa i šarmantna čitateljice, pametni i duhoviti čitatelju, neka mi bude oprošteno što ću preskočiti suvišne detalje o vrsti i naravi sklopljenoga posla i zaustaviti se u prepričavanju tek na ovim naznakama. To činim i stoga jer je naš prijatelj vazda tvrdio kako malo misterioznosti uvijek dobro dođe.

Zadovoljan, otpio je piće, platio i otišao po ključ na recepciju. Izmijenio je nekoliko formalnih riječi sa susretljivom recepcionarkom i popeo se u sobu. Zavalivši se na krevet udahnuo je duboko i osjetio glad. Bio je preumoran da se pomakne. Ležao je na leđima i razmišljao o tome kako je gladan. Sa zatomljenom sjetom pomisli kako bi bilo dobro imati nekoga tko bi ga dočekao s večerom kad se vrati kući. Tada mu je palo na pamet prvo jelo koje je sam spremio.

Meni
Prženi krumpiri
Pržena jaja "na oko"

... Nije se mogao sjetiti kako se, i zašto, našao doma sam i gladan, ali pamtio je da je odlučio pripremiti jelo koje mu je jedno od najdražih, a koje je i kao dječak volio. Odlučio je spržiti jaja i krumpira.

Donio je nekoliko krumpira, ogulio ih i narezao. Tad je, ne znajući, učinio prvu grešku. Krumpire je narezao debelo, veoma debelo. Potom je uzeo tavu, nalio u nju ulja i upalio štednjak. Kad se ulje zagrijalo ubacio je krumpire u tavu. Do ovog trenutka se sve još moglo smatrati uobičajenim načinom spremanja ove poslastice. No onda je napravio ključnu pogrešku.

Uzeo je jaja, začudo samo dva, razbio ljuske i izlio ih na tavu u kojoj su se upravo počeli pržiti debelo nasječeni krumpiri. Ljubazni će čitatelj i ljupka čitateljica pretpostaviti što se potom dogodilo.

Jaja su se prepržila, a krumpiri su ostali sirovi. Nije jeo ni jedno ni drugo, nego je gladan čekao da mu se pojave roditelji, ili bar sestra, i da ga nahrane. A usput je shvaćao kako je očito i s drugim stvarima, pojavama i bićima tako i da ne valja trpati sve u isti koš, nego svemu pristupiti onako kako se tome pristupiti treba.

Mudrost se stječe u kuhinji.

Nikola Kuzmičić