Grčki grad Solun biti će 20. lipnja ove godine pozornica možda najvažnijeg događaja u povijesti ostvarivanja vizije Ujedinjene Europe. Toga dana će šefovi država i vlada zemalja članica Europske Unije dobiti gotov tekst ustava buduće naddržavne tvorevine za koju se u ovom trenutku još ne zna točno kako će se zvati: Ujedinjena Europa, Sjedinjene Europske Države ili drukčije. Konvent EU, koji već dulje vrijeme marljivo radi na projektu europskog Ustava, vjerojatno će do solunskog skupa nešto smisliti. Tako ćemo i mi u Hrvatskoj saznati kome to namjeravamo pristupiti jer će Ujedinjena Europa 2007. godine - ako je suditi prema nacrtu Ustava - biti nešto sasvim drukčije od Europske Unije 2003. kojoj je predsjednik naše Vlade predao zahtjev za pristupnicom.

I dok Crkva u zemljama koje streme Europi jača proeuropsku svijest potičući vjernike da ne "zataje" na referendumima, Konvent EU priredio joj je hladan tuš izostavljajući iz preambule europskoga Ustava bilo kakav spomen Boga i povijesnih zasluga kršćanstva za nastanak europske civilizacije. Zasad ne znamo hoće li prosvjedi Vatikana išta promijeniti. Već u prednacrtima teksta ustava bilo je očito da zastupnici u Konventu zamišljaju novu Europu kao isključivo ovozemaljsku i svjetovnu tvorevinu koja se temelji na "poštivanju ljudskog digniteta, slobode, demokracije, pravne države te poštivanja ljudskih prava kao zajedničkih vrijednosti zemalja članica." Unija - kako dalje piše u tekstu - teži izgradnji "mirnog društva temeljenog na promicanju tolerancije, pravde i solidarnosti". Većina teksta Ustava posvećena je djelovanju euroinstitucija, protoku ljudi i kapitala te gospodarstvu, ali gotovo ničeg nema o mjestu religije u našem budućem europskom domu. Tek da znamo da "Unija poštuje bez predrasuda status crkava, vjerskih skupina i zajednice kojeg imaju sukladno zakonodavstvu država članica" i da će podržavati otvoren, transparentan i redovit dijalog s tim crkvama i organizacijama." U jednom drugom članku se govori o slobodi vjeroispovijesti i promjeni vjere te ispovijedanju vjere svakog pojedinca. Zaključujemo Europa prepušta pitanje pravnog položaja vjerskih zajednica zakonodavstvu država članica, što se može zaključiti i iz odlomka I - 11 prema kojem su države članice nadležne za stvari u kojima Unija nije proglasila svoju nadležnost.

Možda ćete se zapitati što je u tome svemu strašno? Niti hrvatski Ustav ne spominje Boga pa smo opet svi živi i uglavnom zdravi. Samo po sebi to ne bi moralo uopće biti strašno. Međutim, način na koji su zastupnici Konventa proveli cijelu stvar navodi na zaključak da nije u pitanju samo briga za laicitet nove državne tvorevine i njenu odvojenost od Crkve. Izjave pojedinih zastupnika ukazuju na to da je posrijedi dublja ideološka pozadina. Španjolska ministrica vanjskih poslova Ana Palacios sažela je njihovo uvjerenje vrlo nedvosmisleno: "Jedina zastava koju imamo je sekularizam!" Zastupnik Joseph Borrel Fontelles otišao je još dalje rekavši: "Mnoge naše vrijednosti iskovane su u borbi protiv Crkve. Što se tiče demokracije, ljudskih prava i jednakosti, Bog se na te vrijednosti obratio tek nedavno." A je li? Što pak to treba značiti i kako to trebaju shvatiti europski katolici i drugi kršćani koji još uvijek čine većinu europskog pučanstva? Najdiplomatskiji odgovor dao je jedan neimenovan eurokrat: "Ako je Bog posvuda, tada je i u Ustavu, pa nema potrebe da ga se u tekstu posebno spominje." Dakako, zastupnici skloni katoličkom svjetonazoru predvođeni Talijanom Antoniom Taianijem nastojali su u tekst ustava progurati spomen Boga ili kršćanstva, ali - prema završnom tekstu preambule Ustava - u tome nisu uspjeli. Štoviše, nisu prošli niti kompromisni pokušaji dopredsjednika Konventa Giuliana Amata prema kojem su vjerske vrijednosti trebale naći mjesto u drugim dijelovima Ustava, pa niti "poštivanje duhovnih vrijednosti" predsjednika Konventa Giscarda D'Estainga. I tako će se nova Europa graditi na tekovinama antičke Grčke i Rima te prosvjetiteljstva. Srednji vijek očito ostaje "mračnim dobom" kojeg se današnji prosvijetljeni Europljani stide. Evo ti, kršćanska i katolička Europo! Tek da znaš tko određuje pravila igre i kako se ima misliti o temeljnim vrijednostima!

Kako već biva, tekst europskog Ustava poprilično je široko koncipiran sa mnoštvom općenitih i dobrozvučećih izraza, što ostavlja široko polje raznoraznim tumačenjima onih koji će na temelju istoga ustava sastavljati zakone i podzakonske akte. Tako dolazimo do suštine stvari. U članku II - 33 piše da "obitelj uživa ekonomsku, pravnu i socijalnu zaštitu." Sjajno, zar ne? Sasvim kršćanski formulirano. Međutim, ako pogledamo što piše na "mračnoj strani Mjeseca" otkrit ćemo primjerice da je Europski parlament prihvatio 12. 2. 2003. tzv. Santinijev izvještaj u kojem piše da se pojam "obitelj" treba primjenjivati "bez obzira na spol" i na "trajnu vezu bez obzira na to je li riječ o braku".

Činjenica da različite lijepe riječi u europskom Ustavu utjecajne protucrkvene snage tumače dvosmisleno, navodi nas da malo pozornije promotrimo uvodni tekst preambule nacrta europskog ustava. Tamo piše da se Europa nadahnjuje "kulturnim, vjerskim i humanističkim naslijeđem koje su u početku hranile helenska i rimska civilizacija. To nasljeđe je obilježeno duhovnim poticajem (hm!) koji je uvijek bio prisutan u europskoj baštini, a kasnije putem filozofskih strujanja u doba prosvijetljenosti (u engleskom tekstu ustava "enlightment")"... Da, poštovani čitatelji, točno ste pročitali! Doba prosvijetljenosti - a ne prosvjetiteljstva kako nas oduvijek uče u školama i kako pišu u novinama! To nisu iste stvari niti iste stvarnosti! Predstavnici toga pravca su "prosvijetljeni", latinski "illuminati", a ne prosvjetitelji. Od koga prosvijetljeni, kojim duhom i svjetlom, za što i prema čemu prosvijetljeni? To je za neku drugu priču. Bitno da se ni jednom riječju ne spominje uloga kršćanstva u procesu nastajanja suvremenih europskih naroda. Bi li uopće nastao francuski narod da Klodvig nije prihvatio katolicizam (i tako omogućio stapanje dotad poganskih ili arijanskih Franaka s katoličkim Rimljanima i Galima u nov francuski narod) i bi li Giscard D'Estaing danas govorio francuski ili starofranački? Ili možda arapski, da Karlo Martel uz tako stvoren nov narod nije na vrijeme odbio arapsku invaziju u Giscardovu rodnu Francusku (pardon, Franačku). Jesu li europska sveučilišta nastala sama od sebe, jesu li nepismeni seljaci i plemići sami "laički" sačuvali baštinu antičke kulture? Nisu; učinila je to Crkva, posebice njeni redovi. Da nije bilo Crkve, što bi bilo od Europe i bi li ona opstala pred nadmoćnim neprijateljima poput Tatara, Turaka i sličnih? Bi li danas uopće bilo govora o europskom Ustavu ili bismo bili poput Srednje Azije koja se nikad više nije oporavila nakon mongolskog pustošenja i zatiranja starih središta civilizacije?

Zastupnici Konventa očito se ne zamaraju takvim stvarima. Za njih su izgleda ionako sve vjere iste, a povijesne zasluge priznaju samo onim stremljenjima od kojih se "zastava sekularizma" jače vije i bolje vidi. Pa tako s pravom hvale doprinos grčke i rimske civilizacije, ali bez potrebne distance prema negativnim aspektima antičkog društva koji su u slučaju Grka poput raka izjeli demokraciju polisa i metastazirali u helenističke despocije, a u slučaju Rimljana proizveli kult imperatora i kasniju unutarnju anarhiju te rasulo Carstva. Kao da još uvijek živi mit "prosvijetljenih" povjesničara da je glavni povijesni zločin kršćanstva taj što je podrilo snagu Rima, tog oličenja najsvjetlijih tradicija antike koje "doba prosvijetljenosti" obnavlja. Kojeg Rima? Poganskog (do Dioklecijana) – ili makar površno kršćanskog Rima careva Konstantina i Teodozija? Zapravo su ga uništile provale poganskih i arijanskih barbarskih naroda, a ne neki kršćanski divljaci koji su – gle čuda - nastojali i uspijevali sačuvati kako antičku književnost i umjetnost, tako i rimsko pravo. Ako je samo poganski Rim onaj "pravi" iz kojeg Europa "crpi nadahnuće", nije li prešućivanje doprinosa kršćanstva europskom identitetu neizravna rehabilitacija antičke poganske religije ili protucrkvenih koncepcija pojedinih predstavnika doba prosvijetljenosti?

Kad sve to sagledamo, čini se da riječi Svetog Oca o potrebi nove evangelizacije Europe pogađaju mnogo više ciljeva nego što bi se reklo na prvi pogled. Prije ili kasnije bit ćemo u Europskoj Uniji. Možda će se mnogim našim sugrađanima otvoriti velike mogućnosti. Nemojmo međutim zaboraviti istinu o pravim korijenima Europe niti istinu da bez tih korijena i debla vjerojatno ne bi bilo Europe niti nas.

Alen Matušek