Ima ih mnogo. Politička zadaća medija u društvu jest da građane obavještava o tome što se događa na političkom području, kako bi mogli aktivno sudjelovati u političkom životu na izborima ili u raznim oblicima udruživanja, te s druge strane da kontrolira one koji su izabrani od naroda kako izvršavaju povjerenu im vlast. Na gospodarskom području mediji su roba na tržištu i sredstvo informiranja potrošača o ponudama roba i usluga. Na idejnom i kulturnom području mediji prenose ideje, znanje, prosvjetu... Naravno, oni pokreću važna društvena pitanja, služe zabavi i razonodi...

To je staro pitanje - oblikuju li mediji društvena događanja, utječu li više ili manje na politiku, gospodarstvo, sport itd. ili oni sve to samo odražavaju, poput zrcala; drugim riječima, jesu li oni svemoćni ili nemoćni? Odgovor je: i jedno i drugo. Mediji odražavaju stanje društva, ali i utječu na društvene procese. No, mjera toga ovisi o razvijenosti i zrelosti društva, ali i o kvaliteti medija. Problem je što oni odražavaju u manje zrelom društvu više ono što je zlo, nego dobro; zbog toga što je pala ljudska narav takva da više voli loše, nego dobre vijesti. Zbog toga ljudi većinom imaju loše mišljenje o medijima, ali ipak primaju njihove poruke. I one djeluju na njih, više na podsvjesnoj, nego na svjesnoj razini. Promjene stavova ljudi pod utjecajem medija događaju se polako, ali se sigurno događaju. U određenim okolnostima ili na nekim područjima, djelotvornost medija može biti vrlo velika; npr. u ratu, u društvenim prevratima i slično. Mediji su nesavršeni kao što su nesavršeni ljudi koji ih stvaraju i oni koji ih gledaju, slušaju ili čitaju. Bez medija suvremeno društvo nije zamislivo.

Obično se rado govori o etici za novinare. No, medijska se etika tiče svih ljudi u nekom društvu ili državi. Budući da su mediji roba na tržištu, njihova ponuda ovisi o potražnji publike. Jer kad ljudi ne bi kupovali neetične produkte onda se ti produkti ne bi ni nudili. Onaj koji kupuje tisak ili gleda / sluša elektroničke medije zapravo je prvi odgovoran. Hoće li svoj novac i vrijeme potrošiti za neki neetični program ili tiskovinu, ili za nešto što će ga bolje informirati, što će pomoći njegovu ljudskom napretku, to ovisi o njegovoj etičnosti ili - ako hoćete - o stupnju njegova duhovnog ili kulturnog razvitka. Velika je odgovornost vlasnika i urednika. A novinaru nije lako; ipak, ako poslodavac od njega traži neetično ponašanje, uvijek ima izbor... A kad je riječ o novinaru katoliku, za njega bi to trebalo vrijediti još više, kako glede tema i načina obrade, tako i glede stručnog znanja i osposobljenosti za svoje zvanje.

Uvijek iznova postavlja se pitanje: koriste li mediji uopće naviještanju evanđelja? Neki smatraju da ne koriste - da je jedino što vrijedi osobno svjedočenje. To je svakako ekstremno mišljenje. Takvo mišljenje demantira Sveto pismo. Što bi bilo recimo da je netko Mateju, Marku, Luki i Ivanu rekao: "Ma nemoj to pisati - to ne treba. Važno je samo ono što se usmeno prenosi". Da su oni to prihvatili, što bismo danas imali od evanđelja? Naravno, da spisi sami ne bi puno koristili da nije Crkva živjela, ali ona je živjela zahvaljujući upravo tome što su stvari bile zapisane, što se komuniciralo. Zašto je Pavao pisao svoje poslanice? Zato što sam nije mogao doći do vjernika. Dakle, on je evanđelje širio pismenim putem, koliko je mogao. Da on živi danas, možemo pretpostaviti da bi imao i novine, i televiziju, i radio... svime bi se služio u naviještanju evanđelja, kakav je dinamičan bio!

A o čemu izvješćuju spisi Novoga Zavjeta? To je Isusov nauk, to su razmišljanja i opomene apostola, ali to su u prvom redu događaji spasenja: muka, smrt i uskrsnuće Isusovo, širenje Crkve i događaji u njoj. I tu mediji dolaze na svoje. Oni izvješćuju najprije o događajima. Dakle, koliko Crkva istinski živi, toliko mediji donose o njoj važne vijesti. Oni pomažu da se važni događaji prepoznaju, da o njima bude obaviještena javnost, ali i da jedna skupina u Crkvi sazna što druga radi, da se međusobno podrže, nadahnjuju i razvijaju... Papini posjeti za to su očiti primjeri...

To je malo i siromašno tržište. A na takvom se tržištu teško mogu održati npr. ozbiljne analitičke dnevne novine ili tjedni časopisi. Zato kod nas mogu biti uspješni listovi koji njeguju senzacionalistički pristup: skandali, crna kronika, insinuacije, napuhivanje vijesti, izmišljanje sukoba i slično. Zbog optužbi iznesenih u medijima uglavnom se nikome ništa ne događa, pa imamo zbunjene čitatelje, a novine moraju dalje istim sredstvima... Srednji sloj, koji inače nosi ozbiljne listove, je osiromašen, ne može si priuštiti kupovanje dnevnih novina. A taj je sloj malobrojan; u Hrvatskoj ima 7-8% visokoobrazovanih ljudi, dok ih u Europi ima 20%. Kad još uzmemo ukupni broj stanovnika od oko 4 i pol milijuna, i usporedimo npr. s Njemačkom koja ima 80 milijuna, onda vidimo prave odnose. Ako ondje ozbiljne novine imaju 350.000 primjeraka, onda bi one kod nas proporcionalno trebale imati 20.000. Cijene proizvodnje kod nas nisu puno manje nego u Njemačkoj, a broj i mogućnosti oglašivača su ondje mnogo puta veće. Unatoč tome ozbiljne novine ondje imaju velikih problema. Tako bi bilo pravo čudo, kad bi ozbiljne dnevne novine kod nas dosegle nakladu od 20.000 primjeraka i održale se. Vjerski listovi su tu u još težem položaju, tako da je o tržišnoj održivosti, osim u slučaju možda Glasa Koncila, teško moguće govoriti. Iza crkvenih listova mora stajati netko tko će pokrivati deficite. Zato bi kod nas bilo važno objedinjavati snage, a tu imamo problema s našim mentalitetom.

Ondje gdje je Crkva doista krenula na to područje profesionalno ispravno, tamo ima uspješnih crkvenih medijskih poduzeća. Takva poduzeća postoje u Francuskoj, postoje u Italiji. U Luksemburgu postoje vrlo uspješne dnevne novine u vlasništvu Crkve. Inače je katolički tisak uglavnom u krizi. Jedan je njemački komunikolog napisao da je to "opadanje bez propasti". No dok su se naklade tjednih crkvenih, biskupijskih listova u Njemačkoj u posljednjih petnaestak godina prepolovile, veliki uspon su doživjeli župski listovi. I uopće, lokalni mediji napreduju. Postoje vrlo uspješne radiopostaje u Italiji, Španjolskoj, Portugalu...

Smatram da treba početi drukčije razmišljati nego dosad. Nismo više u getu koji su nam bili nametnuli komunisti. Katolici trebaju ići u sve medije, a katolički mediji trebaju se baviti svim sadržajima, ne samo vjerskim. Objasnit ću problem na primjeru Hrvatskoga katoličkog radija. To je jedini katolički medij koji dnevno prati svjetovne događaje, ima informativni program. Taj se program jedva održava, jer se razmišlja otprilike ovako: "Zašto da mi financiramo informativni program koji govori o stvarima koje se Crkve puno ne tiču?" No, ako Crkva treba biti uključena u društvo kao njegov evanđeoski "kvasac", onda kršćane i te kako treba zanimati što se događa u društvu. Ispočetka smo htjeli da se i vjerske vijesti ravnopravno uključe u taj program. Kasnije je to odijeljeno, pa je sada dobrovoljno potvrđena odijeljenost svijeta i Crkve. Tako se tu pokazuje kako kršćani sada sami teže prema getu u kakav su ih prije tjerali komunisti. Smatram stoga, da vjernici moraju najprije mnogo više učiti o medijima, njima se baviti, istraživati ih, pa će onda biti više prisutni u svjetovnim medijima, a i katolički mediji će biti bolji i svestraniji.

Papa jako naglašava to područje. Njegove su poruke povodom Dana medija vrlo suvremene, u najboljem smislu progresivne. One su puno ispred načina razmišljanja lokalne Crkve kod nas. Pa i sama instrukcija Communio et progressio, koja je izdana prije tridesetak godina, za nas je još "glazba budućnosti". Trebali bismo svi ozbiljno pročitati sve te službene crkvene dokumente i početi ih ostvarivati.