Požar jogističke afere koji se u našem školstvu razmahao tijekom ljeta ipak su poprilično stišale prve jesenske kiše koje su škole, njihove djelatnike i njima nadređene strukture zatrpale drugim problemima. Piši planove, skupljaj novce za osiguranje i prehranu, slaži raspored sati... Tko će se još u ritmu školske svakodnevne zvonjave i sekiracije zamarati istjerivanjem takvih lisica iz šume? Neki prosvjetari otiđoše potiho vježbati jogu, a onima kojima se to ne da raditi preostaje da se pozabave pitanjem je li svakoga čuda zaista tri dana dosta? Kako je to zapravo sa Swamijijevom Jogom?

Kada su biskupi u svojem Apelu javnosti kritizirali uvođenje joge u naše škole kao pokušaj uvođenja hinduističke vjerske prakse, dobar dio njihovih kritičara je isticao kako "joga nije religija" i kako se vježbanje joge zapravo ni po čemu ne protivi katoličkom uvjerenju. Kako je u Hrvatskoj ove godine izišao prijevod knjige Sustav Joga u svakodnevnom životu gurua Paramhansa Maheswaranande - Swamijija, pružila nam se izvrsna prigoda na licu mjesta provjeriti o čemu se zaista radi.

Većinu knjige od 447 stranica čine fotografije vježbača u određenim jogističkim položajima (asanama), a kratki popratni tekstovi uvode nas u način vježbanja i blagodati koje ono donosi. Cijena od "bagatelnih" 300 kn daje do znanja da se ništa ne prepušta slučaju, a Swamijijev duh nas prati kroz knjigu od predgovora, preko njegovih misli i izreka sve do najave njegovih budućih knjiga. Moramo priznati da u raznim njegovim stihovima i komentarima ima proživljene životne ljudske mudrosti, pa čak i pjesničke ljepote. Kakav god bio kao čovjek, Maheswarananda sigurno nije banalna osobnost, pa se tako može razumjeti njegov uspjeh u stjecanju simpatija poznatih i manje poznatih ljudi. Drugi je par rukava što je te simpatije stekao i zato što ljudima oko sebe ne priopćuje pravu istinu o njihovu duhovnom stanju, jer ne smatra obračun s grijehom i grješnošću temeljnim pitanjem ljudske stvarnosti. Uostalom, to je problem nauka svih drugih hinduističkih učitelja, pa i cijele novodopske duhovnosti, a još više raznih novinskih tekstova u kojima se njihovi autori čudom čude što to ima Crkvi smetati u promidžbi hinduističkih ideja? Vjerojatno sami nisu čitali Swamijijevu knjigu, jer da jesu, ne bi mogli prešutjeti naslove poglavlja poput Duhovna pozadina "Joge u svakodnevnom životu", a da ne počine intelektualni suicid... Ali, pođimo redom.

Ne treba ići daleko da bi se shvatilo ono što nam Swamiji želi reći. "Joga nije religija, ona je izvorište duhovnosti i mudrosti, korijen svih religija." (str. 13) A u odlomku ispred ovog doslovce piše: "Duhovni cilj joge je spoznaja Boga i sjedinjenje individualne duše s Njim." Nije šija, nego vrat! Pa kako još itko može reći da je joga samo sofisticirana gimnastika? I da nema veze s religijom? Swamiji sasvim izvjesno vjeruje u boga koji "je posvuda. On je sveprisutna, svjesna energija koja prožima cjelokupnu kreaciju i sva bića". (str. 328) Zašto energija, zašto ne Duh ili Um? Jer Duh i Um imaju Osobnost, imaju Ja koje misli, osjeća i teži nečem, imaju volju koja djeluje, imaju karakter i sve osobnosti svjesnoga živog bića. Swamijijev bog je "bez osobina, postojan i vječan, bez želja, bez mana, nepromjenjiv, neuobličen, vječno slobodan i čist". (str. 258) Kao kakva savršena kristalna kugla koja stoji na svojem mjestu zatvorena u sebe. To nije Bog koji se nama objavio - Bog koji pokazuje osjećaje, koji ljubi dobro, a ne podnosi zlo, koji se utjelovljuje radi spasa čovjeka i podnosi mučeničku smrt na križu da bi nas spasio jer - za razliku od Swamijija - poznaje naše stvarno duhovno stanje i zna kako ga se jedino može otkloniti. I zato tvrdimo ponovo ono što smo u svezi s jogističkom aferom već pisali: Swamiji je prije svega hinduistički duhovni učitelj i ta činjenica određuje sve što on radi i govori. Treba mu ovdje priznati dosljednost, jer on svoje učiteljske nakane uopće ne krije, za razliku od raznih njegovih medijskih branitelja koji to uporno zanemaruju i pokušavaju nas uvjeriti u to da je on samo velik i osebujan mirotvorac i čovjekoljubac. Sigurno je on i to, ali te pohvalne osobine proizlaze upravo iz njegove hinduističke pozadine i karakteristične doktrine nenasilja prema svim živim bićima. O tome sad nije čas podrobno govoriti, kao što se nećemo baviti mogućim zdravstvenim učincima joge, iako je Swamiji naveo nekoliko preporuka koje su o njegovom sustavu izrekli različiti autoriteti. Zanima nas odgovor na pitanje ima li sustav Joga u svakodnevnom životu religijska obilježja ili nema?

lako Maheswaranandi mnogi predbacuju komercijalizaciju joge, vježbe opisane u njegovoj knjizi iskazuju tako očito religijsku pozadinu da se poprilično razlikuju od tipične pozapadnjačene hathajoge drugih učitelja, primjerice van Lysbetha. Vježba Santulanasan, primjerice, donosi ovakve dobrobiti (str. 176): "Jača mišiće nogu, trbuha i leđa te uravnotežuje živčani sustav. Potiče probavu, rad solarnog pleksusa i manipur čakre. Aktivira cijelo tijelo, potiče protok životne energije i tako otklanja depresiju." Imamo tu dva tipična hinduistička vjerska pojma: čakre i životnu energiju (pranu), što znači da nam Swamiji posve otvoreno prodaje hinduistička antropološka shvaćanja (čakre su tzv. središta energije u tijelu kojih ima sedam), a s njima i kozmološka, jer prana je u hinduizmu "snaga života koja ispunja cijeli svemir. Sve je prožeto pranom." (str. 391) "Sveta energija" iznimno je važan pojam u mnogim novim religijskim pokretima, o new ageu da ne govorimo. Dakle, Swamiji nam ne dopušta da jogu shvatimo kao rafiniran oblik tjelovježbe i vježbe koncentracije. Njegov sustav očekuje od vježbača da meditira, da izgovara mantre, da bude vegetarijanac, da vjeruje u naplatu svega što činimo po nepromjenljivom zakonu karme, da razbuđuje čakre u svojem tijelu, da akumulira pranu i da proširi svijest! I da meditira, dakako, jer primjerice meditacija na OM "oslobađa od rađanja i umiranja." (str. 232). Ipak se tu ugurala reinkarnacija. Zar to nisu jasne i poznate prakse i stajališta religijskih sustava u hinduizmu?

Ako vam ni to nije dovoljno, ima u Swamijijevoj knjizi još "teškog topništva" koje razbija svaku utvrdu sumnje u njegove prave nakane. U Meditaciji samoanalize (str. 336-338) Swamiji preporuča da se tri puta otpjeva OM i Mantra mira u kojoj doslovce piše: "Klanjam se trookom Bogu, Šivi, koji je sveprisutan. Neka i nama i prirodi podari zdravlje. Neka nas njegov blagoslov dovede do oslobođenja i Besmrtnosti." I to bi trebalo pjevati na kraju svakog sata joge. Što je to drugo nego inicijacija u obožavanje hinduističkog boga Šive? Swamiji je iskren i piše ono u što uistinu vjeruje, ali ne treba zaboraviti da su zbog sličnih stvari Amerikanci izbacili Transcendentalnu meditaciju iz svojih javnih škola, kad su između ostalog otkrili da se u njenoj inicijacijskoj svetoj himni (puji) govori o klanjanju pred guruom Shri Devom. A klanjanje je oduvijek i svugdje bilo obredni čin odavanja počasti božanstvu. Ne piše li u Prvoj Božjoj zapovjedi "Ja sam Gospodin Bog tvoj i nemaj drugih bogova uz mene?" Nije li to dovoljna opomena svim katolicima koji žele "popraviti" svoj duhovni i svekoliki život uranjanjem u jogističku beskrajnost ovakve vrste? Ne dovodeći u pitanje ničiju osobnu slobodu opredjeljenja, prešutjeti pred čitateljima sve navedene aspekte Swamijijeve joge bilo bi s naše strane ozbiljan grijeh propusta, a još više ako svoje sestre i braću ne bismo jasno opomenuli: ulazeći u ovakav jogistički sustav ozbiljno se izlažete mogućnosti da na njegovu određenom stupnju upadnete u grijeh idolopoklonstva! Razmislite stoga dobro što činite, jer ovo nije puka rekreacija.

Alen Matušek