Zajednica Dobrog pastora nastala je spajanjem zajednica mladih Zagreba i Pakraca. Godine 1997. bili smo prvi put na susretu u Njemačkoj, na prvom svjetskom karizmatskom susretu za mlade. Po povratku smo, naravno, nastavili raditi u tom smjeru, pa smo organizirali dva susreta – i to u Baškoj Vodi, gdje je na jedan duhovni kamp od pet dana došlo 50 mladih. To je jako dobro uspjelo. Uvijek je veliko djelo kad su mladi zajedno. Mislim da bi mladima trebalo još više tih duhovnih kampova, a to je evo pokrenuo i p. Luka Rađa.

Tako je sve krenulo. Zatim, kad sam došao u Čazmu, onda smo još i tu zajednicu objedinili. Započeli smo s prvim karizmatskim susretom 17. rujna 2000., a evo od toga su protekle pune tri godine. Ostvarili smo do sada 18, a ovaj koji organiziramo bit će 19. susret. Trebao bi se održati u Velikoj Gorici. Počeli smo sa karizmatskim susretom i u početku je došlo 200 ljudi iz različitih zajednica. Drugi puta ih je već bilo 400, treći put 800, četvrti puta 1.200, a sada nam otprilike dođe oko 3.000 ljudi.

Bili smo na susretu u Torinu 2000., na svjetskom karizmatskom susretu. Prije toga smo bili na susretu za voditelje, 1998. godine, u Fiuggiu, nas pet voditelja iz hrvatske zajednice i još je s nama bio i Josip Marcelić, profesor iz Splita. U Fiuggiu je bilo 1.200 voditelja iz čitavog svijeta. Papa nas je primio u dvoranu Pavla VI. te je dao prekrasan poticaj za karizmatski pokret. Jako je pozdravio, pohvalio i podržao nas da idemo naprijed i da surađujemo s kardinalom Stafordom, koji je prefekt vijeća za laike. Tako je, u nekom smislu, sve to nama bilo kao poticaj da idemo u tom smjeru. Nakon što smo to već dugo i prije pokušavali, poslije Fiuggia smo još odlučnije pokušali objediniti naše karizmatske zajednice. Kako sam ja u to vrijeme još uvijek bio župnik u Pakracu pokušali smo na neki način potaknuti molitvene zajednice, dakle one koje imaju takve spontane molitve, da zajedno nađemo i da zajedno organiziramo neke skupove, tako da se zajednice međusobno predstave, jer svaka zajednica ima svoju karizmu, u svoj svojoj različitosti. I zanimljivo da su uvijek postojale neke zapreke i uvijek je trebalo iznova sve dogovarati, a nikako nismo uspijevali započeti. I konačno je počelo nakon što smo bili u Torinu, na svjetskom susretu mladih u godini jubileja 2000. Kad smo se vratili opet je bio taj svjetski karizmatski susret mladih i bilo je mladih iz čitavog svijeta, njih 3.500. Broj je inače bio ograničen pa bi ih vjerojatno bilo i više. Potom su sudionici išli na susret s Papom, na susret mladih sa Svetim Ocem u Rim. Kada smo se vratili doma onda smo sebi odlučno rekli: sad počinjemo. Mi ćemo započeti, a tko hoće neka nam se priključi.

Dođu svi, ali ima jako puno mladih. Na seminarima ima puno svjedočanstava. Na susretu u Bjelovaru npr. ozdravila je jedna studentica iz Varaždina. Za vrijeme mise sam govorio kako Gospodin djeluje u svakom trenutku, a samo je stvar u tome da poučimo ljude kako vjerovati. Govorili smo o zaprekama vjere i da se ljudi otvore u vjeri. I kada se otvore u bilo kojem trenutku svete mise Gospodin može doći i udijeliti im ozdravljenje. Za vrijeme mise ona je ozdravila, a bila je na jedno uho potpuno gluha, dok je na drugo čula 70%. Nosila je slušni aparat, ali nikada nije mogla čuti ni svoju budilicu. Kada je išla cestom, nije čula da auto prolazi. Jako puno ima tih ozdravljenja – baš fizičkih, ali ima i divnih svjedočanstva ozdravljenja i obraćenja, vraćanja mira u obitelj. Na svakom od tih susreta uvijek imamo neku temu koju obrađujemo. Ovaj put tema će biti obitelj. Prošli put su bile zapreke vjere i obraćenje u sili Duha Svetoga.

Pa sve je započelo još dok sam bio u sjemeništu. Zapravo, da bih uopće došao u sjemenište ja sam se morao izboriti za zvanje, jer me moji nisu puštali i znao sam koliko to košta. Proživio sam i traume da bih se izborio za duhovno zvanje i tako mi je Gospodin pomogao i vjerujem da me tako i vodio. Imao sam jednu milost, mogu tako reći, valjda upravo zbog svega što sam proživio, da sam bio na seminaru prof. Tomislava Ivančića. To mi je puno značilo da sam vidio jedan živi kontakt i odnos prema Bogu, kako je Bog zapravo živ. Do tada sam se obraćao apstraktnom Bogu i znao sam sve molitve, ali mi je Bog stvarno bio dalek i moje molitve su bile čisto na mentalnoj razini, ne na duhovnoj. Ja bih sve izmolio, ali nisam osjetio da sam se nahranio. Znao sam da sam tako učinio svoju dužnost prema Bogu i da je Boga sada zadovoljan, a ja sad opet mogu po svome. Nisam imao to iskustvo živoga Boga. Pomogle su mi i mise fra Zvjezdana Linića, ali mislim da je Ivančić više utjecao na mene u mom duhovnom razvoju. Poslije sam gledao video kazete i čitao knjige o karizmatskim molitvama i to me na neki način oduševilo. Osjetio sam snagu živoga Boga. Onda smo mi bogoslovi studenti teologije organizirali molitvenu grupu koja se sastajala na Kaptolu 9 u Zagrebu. Od tada smo počeli zajedno moliti i to iskustvo je raslo. Tamo sam najprije susreo takav oblik molitava i to me oduševilo i doživio sam susret sa živim Bogom.

Mi smo napravili cijeli program. Jedan ciklus će biti o molitvi i to je takav ciklus da će trajati godinu dana, jer toliko ima molitava, različitih vrsta molitava. Kad sam sve to stavio na papir i ja sam se začudio. Ali početak je jedna struktura za osobnu molitvu koja ide ovako:

Ako čovjek želi da mu molitva bude uslišana, prvo se mora sabrat, mora biti doma sam sa sobom, jer kad ti dođe gost moraš biti doma prisutan, ne možeš biti u mislima negdje daleko, a izgovarati riječi, onda je to blebetanje, a nije molitva. Onda čovjek moli samo tijelom, a ne duhom, ne psihom, ne kao cjelovita osoba. Ipak je red da se sabere da si posvijesti Božju prisutnost, da je Isus tu, i da mu zahvali za prisutnost, da mu zahvali za čast što će imati priliku primiti i susresti najuzvišenijeg Gosta, našeg Stvoritelja, Spasitelja. Govorimo sudionicima: budi svjestan da te Bog gleda ili da su njegove oči na tebi ili samo izgovaraj: "Bog je ovdje" i "Bog me voli". Ponavljaj tako 10 puta i ući ćeš u Božju prisutnost.

Čovjek ne živi od ljubavi koja se njemu daje, nego od ljubavi koju on daje drugima. Uvijek očekujemo da drugi nama pruže ljubav, ali zapravo smo mi ti koji moramo drugima davati ljubav. Jer kad dajemo ljubav, to je nešto što čovjeka može najjače ispuniti.

Drugi korak je slavljenje. Kroz slavljenje se može najbolje doći do Boga. Čovjek može otpjevati pjesmu koja mu uzdiže duh, a može i svojim riječima govoriti. Znam ljudima preporučiti da 10 puta ponavljaju: "Blagoslovljeno ime Isusovo" ili "Isuse hvala ti za tvoj križ", "Hvala ti za tvoju ljubav", "Blagoslivljamo tvoju dobrotu". Kad čovjek tako ponavlja 10, 15 puta, kad to svjesno i sabrano izgovara, onda jednostavno osjeti kada Duh Sveti počinje djelovati kao neka toplina.

Kada smo osjetili da je Isus došao, kada smo ga susreli, onda je drugi korak uvijek pripremiti teren da Gospodin može raditi, a to znači da se moramo pokajati za svoje grijehe, jer grijesi su zapreka za Božje djelovanje. Kako bih dobio milost Božju, a u meni su grijesi? Grijesi se prikazuju na dva načina: kao zid između mene i Boga ili kao zatvorena vrata pred Bogom. Bog nam daje milost, ali mi je ne možemo primiti. Slikovito rečeno, kao da netko nalijeva vodu u izrešetanu kantu pa sve curi kroz te rupe van. Tako nam kroz grijeh sva milost iscuri. Zato je onda drugi korak da se ispitamo, da ispitamo svoju savjest, da prepoznamo svoje grijehe i da se možemo pokajati. Jer ako ne prepoznaš grijeh, nećeš se ni pokajati, a bez pokajanja nema ni oproštenja. Onda slijedi pokajanje - da mi sami oprostimo onima kojima trebamo oprostiti.

Na početku zamolimo Duha Svetog za pomoć. Uvijek je dobro biti povezan s Bogom i biti prijatelj s Duhom Svetim jer Duh Sveti je učitelj molitve. On to može biti i prije pokajanja – da nas privuče Bogu, a i poslije pokajanja – da ojača našu molitvu, da nas nauči moliti, da bude naš učitelj. Kad smo to napravili, onda svoje nakane iznosimo Gospodinu. Evo, Gospodine, te i te nakane imam. Znači, pred njim bismo trebali naučiti izlijevati svoje srce. Znači, sve ono što ti je na srcu, sve to kažeš Isusu kao svom najboljem prijatelju. S njime možeš sve podijeliti. Onda čovjek osjeti da ga Isus sluša, da je On tu i da će primiti svaku tvoju riječ i da se on raduje tvojoj riječi, kao što se majka raduje riječi svoga djeteta i dijete kad čuje glas svoje majke ili svoga oca. To je veliko ohrabrenje. I Bog se isto raduje kad mi možemo s njime sve podijeliti. Onda naši problemi automatski postaju i njegovi i on s nama ulazi u te probleme.

Najvažniji korak. Ljudi možda izreknu svoje nakane, svoje molitve, ali naprave veliku grešku - odmah samo odu. To je kao da si došao u trgovinu, izrekao si potrebe koje imaš: daj mi kilogram brašna, kruha, soka, pivo, potrebne namirnice, a kad si sve izrecitirao i trgovac sve donese na pult, čovjek se okrene i ode. Što je ovom, zašto nije uzeo ono što mu treba? To je greška, mi samo izrecitiramo, okrenemo se i odemo, a nismo ništa uzeli. Kad izreknemo svoje nakane moramo stati, čekati, stajati pred Bogom i u vjeri sve primiti, osjetiti kako primamo, kako nam Bog to sada daje i sve to uzeti od njega. Zatim, nakon minute, dvije u šutnji, treba reći: Evo, Gospodine, sada u vjeri primam sve ono što sam te molio i vjerujem da si ti to čuo. Vjerujem da mi ti sada daješ te milosti. Sad ja u vjeri primam sve to i zahvaljujem ti. Mi u vjeri sve primimo u Isusovo ime, jer kroz Isusa možemo sve primiti. A kad primimo vjerom, što onda slijedi? Jedna od najvažnijih stvari, ono što mi često zaboravimo. Mi znamo samo od Boga tražiti, a zaboravimo biti zahvalni, zaboravimo na jednu važnu riječ – reći mu: hvala ti, Oče. Treba zahvaljivati za te darove. Vidjeli smo da je jedna od najjačih molitava - molitva zahvaljivanja. Kada zahvaljujemo, znači da imamo povjerenja da je Bog uz nas i da će on sve okrenuti na dobro u našem životu.

Molitva je najvažniji faktor duhovnog probuđenja, da se ljudi počinju duhovno buditi i tražiti Boga, obraćati se i doživljavati iskustvo živoga Boga. To je nešto na liniji karizmatskog pokreta jer on potiče ljude i vraća im ljubav prema živom Bogu i ljubav prema sakramentima, da oni to shvaćaju na drugačiji način, ne više kao dužnost, nego kao potrebu.

Ljudi slabo zahvaljuju i zato im tako slabo i ide. Netko je rekao, kad ni jedna druga molitva ne bi uspjela, onda bi molitva zahvaljivanja sigurno uspjela. Jer nam to daje povjerenje da je Gospodin uz nas i da smo prihvatili svoje križeve i svoje kušnje kroz koje prolazimo. Tada znamo da imamo pouzdanja da je Gospodin uz nas, da nas nije ostavio na cjedilu i da će nam on pomoći da nadvladamo te kušnje.

Najprije treba znati da to nisam ja rekao. Tako piše u Bibliji. Gospodin veli da će on nama dati u svemu sasvim dovoljno, koliko god nam je potrebno i više nego što trebamo, tako da i drugima možemo činiti dobro. To je znak blagoslova. Vidiš kako je ograničeno gledanje na Joba. On nije bio bez ičega, on je bio strašno bogat, ali je prolazio kroz kušnju kroz koju prolazi svatko od nas. Rekao sam da u tim kušnjama treba znati da je Bog uz nas, treba se osloniti na njega, a Bog će nam dati sretan ishod, nadvladat ćemo tu kušnju jer on neće dopustiti da budemo kušani preko svojih snaga, nego će nam s kušnjom dati i sretan ishod. Treba vidjeti što je na kraju bilo s Jobom. Postao je deset puta bogatiji. Nemojmo se zaustavljati na pola puta. To je isto kao kad bismo se zaustavili na Isusovu križu. Ali mi se ne zaustavljamo na križu, kad je Isus bio potpuno gol i siromašan, nego na njegovom uskrsnuću, kada je ponovno zadobio svu slavu. Ovo je bilo privremeno, ovo je bila kriza, a potpuno stanje i trajno stanje je bogatstvo. Samo za jedno kratko vrijeme Isus je postao siromašan. On je uzeo naše siromaštvo na sebe da bi nam dao svoje bogatstvo, da bismo mi postali duhovni bogataši. Lijepo je jednom rekao De Grandis da smo mi duhovni milijunaši. To ne znači da nećemo možda imati i problema i kušnji u životu, da nećemo prolaziti kroz faze oskudice. Sam Pavao kaže: Znam i obilovati i oskudijevati. Sve mogu u Kristu Isusu koji mi daje snage i kad sam u tim trenucima ja znam da je Bog uz mene, da sam bogat, da ću i u toj situaciji imati sve da bih bio sretan. Jer za sreću, konačno, nije potrebno silno bogatstvo, nego je potrebno ono što te čini sretnim. To je duhovno bogatstvo, ali isto tako blago je i zdravlje koje Gospodin daje. Zdravlje je blagoslov i zato molimo za zdravlje. Na koncu konca ako je Gospodin taj koji daje bolest, zašto ljudi idu k liječnicima da ih liječe. Gospodin daje bolest, a oni je ne žele prihvatiti, nego idu k liječnicima da ih liječnici liječe. Ali Gospodin ne daje bolest. Bolesti nije bilo u raju, dok je čovjek bio u poslušnosti, bolest je došla kroz zlo, kroz grijeh.

Bilo bi loše da se u takvom stanju zaustavio. To je sve bilo prolazno. Konačni cilj tog putovanja je susret sa živim Bogom, da ga Bog obasjava, da dođe do blaženog gledanja Boga. To je konačni cilj, a ovo je samo na neki način pročišćavanje. Tako i bolest može biti pročišćavanje, kušnja za čovjeka. Ako čovjek to zna prihvatiti s Bogom tri posljedice mogu iz toga slijediti: ili ga Gospodin može ozdraviti ili on može prihvatiti bolest i kroz nju doživjeti pročišćenje i, treća stvar, on tu bolest može prikazati za blagoslov drugih. Ako želi prikazati tu bolest za blagoslov drugih, Bog će to primiti. Ali u isto vrijeme on može ići liječniku i moliti Boga za ozdravljenje. I uvijek ostaje Božja suverenost. Mi ne možemo Boga prisiliti, ali Bog je vjeran. On je rekao kad budemo molili s vjerom da će nam sve dati. Ali, u vrijeme koje on smatra da je pravo vrijeme, a ne kad mi to mislimo. Bog će nam dati blagoslov i pomoć. To je u biti jednostavno, samo mi ljudi zakompliciramo stvari.

Da, može biti kao prolazna faza. A može biti i drukčije, ako čovjek odluči do kraja dati svoj život, jer bilo je nekih svetaca koji su do kraja odlučili biti slični Isusu Kristu patniku. To je njihova slobodna volja, njihovo predanje, oni su imali tu karizmu, ali većina ljudi nema tu karizmu. Postoji karizma patnje. Karizma patnje nije prisutna kod onih koji su bolesni i zbog toga su strahovito nesretni i utučeni. Možda onda idu k vračarima, onda vele da ih je Boga ostavio, izgube vjeru i idu na razna mjesta da im se pomogne. To onda nije karizma patnje. Karizmu patnje imaju oni koji su primili taj dar i to treba razumjeti. Koji su ga primili, oni su bili sretni u tome da mogu biti slični Kristu patniku i kroz to njihovo prikazanje svoga života na taj način su mnogi ljudi zaista bili blagoslovljeni.

Ja se trudim da čitavo moje slobodno vrijeme bude moja molitva, da je moje srce uvijek s Gospodinom, ali težim za samoćom. Svaki slobodan trenutak ja trčim pred Gospodina, da budem uz njega, da se smirim pred njim, da mu čujem glas i da uzmem Božju riječ, da je pročitam, da se nahranim kroz tu Božju riječ, kroz onu proklamaciju kakvu mi već imamo. Čitavo vrijeme si s Bogom jer baš želiš biti u njegovoj prisutnosti čitav dan. Ako hodamo u toj prisutnosti, onda bi zaista tu prisutnost morali oko nas osjećati i drugi. Naravno, nismo samo duhovna bića, nego smo još u tijelu pa postoje male zapreke i naša psiha koja nije još totalno promijenjena, naš razum, naše misli koje bi trebali preobraziti po Božjoj riječi, upiti Božji mentalitet, a to je opet proces. Uvijek volim reći da milost Božja pretpostavlja našu ljudsku narav. Bog kod svakog čovjeka na originalan način radi. Jednostavno bi ljudi pokraj nas trebali osjetiti da smo mi kršćani, ne samo ja, nego svi kršćani koji su u molitvi naučili susresti Boga, da ga nosimo drugim ljudima, da nosimo njegovu ljubav, da nosimo njegovu dobrotu. Ovaj svijet je zbilja bolestan na smrt i mi ljudi nemamo u svojim ljudskim sposobnostima načina da ga spasimo i ozdravimo. Tako vlč. Ivančić kaže: Nismo mi ljudi ti koji možemo ozdraviti ovaj svijet. Nemamo snage niti sposobnosti, ali dovedimo Boga u ovaj svijet i on će ga ozdraviti. To je naš zadatak. Čovjek ne živi od ljubavi koja se njemu daje, nego od ljubavi koju on daje drugima. Uvijek očekujemo da drugi nama pruže ljubav, ali zapravo smo mi ti koji moramo drugima davati ljubav. Jer kad dajemo ljubav, to je nešto što čovjeka može najjače ispuniti. Gdje ne nalaziš ljubavi, moraš je najprije posijati pa ćeš je onda i žeti, kaže sv. Vinko Paulski. Mi bismo najprije želi ljubav, a uopće je nismo sijali.

Molitva je najvažniji faktor duhovnog probuđenja, da se ljudi počinju duhovno buditi i tražiti Boga, obraćati se i doživljavati iskustvo živoga Boga. To je nešto na liniji karizmatskog pokreta jer on potiče ljude i vraća im ljubav prema živom Bogu i ljubav prema sakramentima, da oni to shvaćaju na drugačiji način, ne više kao dužnost, nego kao potrebu. Minimum svih minimuma je pola sata, a u komadu bar petnaest minuta, da se čovjek može smiriti pred Bogom, susresti s Bogom i sam sa sobom. Često naše molitve budu mehaničke ili samo izgovorene, a nemamo vremena čuti odjek, da je to odjeknulo, da smo doživjeli susret s Bogom i da smo ohrabreni kroz molitvu. Molitva bi uvijek trebala biti susret s Bogom.

Kod nas u Hrvatskoj je karizmatski pokret još u povojima. Mi probijamo led, ali mislim da smo veliki posao već napravili i da je atmosfera malo lakša. Ono čega su se mnogi najviše bojali bili su ti veći karizmatski skupovi, pogotovo kada su karizmatici dolazili izvana i kad su ljudi doživjeli neko karizmatsko iskustvo, a naši svećenici i Crkva nije imala bazu gdje bi ti ljudi mogli nastaviti živjeti to svoje karizmatsko iskustvo. Zato naša zajednica Dobrog pastira upravo radi na tome da bi napravila mnoštvo takvih bazičnih molitvenih zajednica u kojima bi ljudi koji dožive takva iskustva mogli živjeti to svoje iskustvo - s tim karizmatskim iskustvom biti na korist svojim župnicima i čitavoj Crkvi, staviti im se na raspolaganje u poslovima u župi, u bilo kojim potrebama. Tako to karizmatsko iskustvo podiže u ljudima svijest crkvenosti, najprije ljubav prema Bogu, a kad ljubiš Boga, kad jako ljubiš Isusa, onda ljubiš i njegovo Tijelo, ali ljubiš i njegovu Majku. Sve to je skupa objedinjeno. To je jedno divno iskustvo o kojem bi bilo vrijedno govoriti.

Ono čega su se mnogi najviše bojali bili su ti veći karizmatski skupovi, pogotovo kada su karizmatici dolazili izvana i kad su ljudi doživjeli neko karizmatsko iskustvo, a naši svećenici i Crkva nije imala bazu gdje bi ti ljudi mogli nastaviti živjeti to svoje karizmatsko iskustvo. Zato naša zajednica Dobrog pastira upravo radi na tome da bi napravila mnoštvo takvih bazičnih molitvenih zajednica u kojima bi ljudi mogli živjeti to svoje iskustvo…

Naravno da ima i pretjerivanja, čega se ljudi plaše, a to je samo zato što nema kontrole. Potrebno je organizirati, da bude svećenika, duhovnika, koji su u tome… Karizmatski se pokret prepoznaje po plodovima i to je veliki doprinos Crkvi. Novo življenje sakramenta krštenja i krizme, a onda je tu i ispovijed i pričest koji postaju centar, temelji duhovnog života vjernika, pa će crkve biti punije i ljudi će više čitati Božju riječ. Molitva će postati potreba i ljudi će prioniti uz Crkvu i željeti joj se staviti na raspolaganje. Tada su ti plodovi vidljivi i vrlo snažni. Naša zajednica Dobrog pastira je sada rasprostranjena po čitavoj Hrvatskoj i budući da nemamo dovoljno educiranih voditelja radimo jedan program, školu za voditelje.

Ne mora biti, ali je bitno da ima otvoreno srce, da je otvoren i da ima razumijevanja. Sve više ima svećenika koji vide velike plodove tog pokreta i odvaže se ipak, s obzirom na to da je kod nas atmosfera još uvijek "oprezna" - ne znam pravu riječ - teška, skeptična. Zato što je bilo pretjerivanja, a pretjerivanje je bilo tamo gdje su ljudi bili prepušteni samima sebi. Karizmatski pokret u Katoličkoj Crkvi u svijetu djeluje već 36 godina, od 1967. Postoje i dokumenti o svemu tome. Sad ćemo izdati i "Papine govore o karizmatskom pokretu". Službena Crkva je jako za karizmatski pokret, a kod nas je on u povojima samo zato što nam još nije dovoljno predstavljen. Papa kaže da je to djelo Duha Svetoga, da je to Božji dar Crkvi.