“Kamo ide hrvatska košarka?”, zapitah se prije osam godina na stranicama ovog lista, koji se tada zvao “Pomak”. Povod tom pitanju bila su dva poraza u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo '97. u Španjolskoj. Dobra vijest je da nismo propustili nijedno prvenstvo Starog kontinenta, i da smo se ipak oporavili nakon tih kvalifikacijskih poraza. Loše je, pak, što nakon svakog nastupa na EP-ima možemo postaviti pitanje s početka. Nažalost, osam godina traje naš niz posrtanja, s nerješivom enigmom zašto su protivnici naše reprezentacije u ključnim trenucima – nepobjedivi!

Najbolji plasman u ovih osam godina ostvaren je s četvrtfinalnom utakmicom prije dvije godine u Turskoj, kada nas je domaćin porazio nakon našeg osamnaestopoenskog vodstva. Mnogi su tada kazali kako nikada više neće gledati trilere u režiji hrvatske reprezentacije, ali dvogodišnji moratorij pogažen je s početkom prvenstva u Švedskoj, odnosno, susretom protiv Grčke. “Repka” je igrala neloše, ali ponovo se sa posljednjim minutama vratio običaj prosipanja teško stečene prednosti, i osvijestio sportske kibice kako psihološka sprema Spahijinih “konjanika” nije narasla u odnosu na Acino doba. Ipak, sutradan se s uvjerljivom pobjedom protiv Ukrajine vratila doza samopouzdanja. I potrajala svega jedan dan. Nismo uspjeli uzvratiti turskim košarkašima za staru frustraciju, makar su oni samo uzeli ponuđeno na pladnju naše uplašenosti. “Ali ajd', nek' im bude, samo da preko Rusa prođemo u četvrtfinale”, tako smo rezonirali u nedjelju, 7. rujna, u večernjim satima. A onda je uslijedio crni sportski ponedjeljak, potpuna pomrčina sunca ispod obruča, sjajni Damir Mulaomerović kiksao je u najgorem trenutku, pa su Kirilenko i društvo otišli na megdan Francuzima, a mi smo ostali bez svega. “Što se čudiš, pa nije to ništa novo?!”, reče moj prijatelj, i potpuno je u pravu. Propustit ćemo Olimpijske igre u Ateni kao što smo propustili Sidney, svjetska prvenstva su nam već dugo vremena nedostižna kategorija, a kvalifikacije za Europsko prvenstvo postale su, eto, naša autocesta za šokantne završnice koje donose glavobolju i smanjuju pojam Hrvatske na mapi košarkaškoga svijeta. Baš ništa novo.

Mediji su pokušali naći krivca za neuspjeh, zamjerajući izborniku Spahiji kako slaže momčad prepunu igrača jedne menadžerske agencije. Spominjali su se Rimac, Stojić i Šundov kao igrači za koje je moralo biti mjesta u zrakoplovu za Skandinaviju. Osobno, dojma sam kako navedeni igrači ne bi mnogo toga primijenili, jer naš problem nije bio solidan igrački kadar, već četrdeseta minuta utakmice. Struka je mogla više učiniti na tom planu, Mirko Novosel morao je svojim iskustvom i savjetima pomoći igračima. Makar je uvijek rizično dijeliti odgovornost između dva autoriteta na klupi.

Ovako, igrači su imali strah od pobjede, klecava koljena pratila je nemoć postizanja koševa. Kao da ne postoji način ubaciti loptu kroz mrežicu, loptu koja bi cijelu priču učinila sretnom.

Činjenica je i to kako nemamo lidera, čovjeka koji u posljednjih šezdeset sekundi utakmice neće pokazivati napisane simptome nemoći. Gordan Giriček ozlijedio se u zapletu meča protiv Rusije, ali on nije klasični match–winner, kako bi teniskim rječnikom kazao Mićo Dušanović. To bi možda jednom mogao biti Marko Popović, svoj bivši klub Zadar mnogo je puta odveo do trijumfa u gustim situacijama, ali u reprezentaciji vjerojatno neće imati tolike ovlasti, jer košarka više nije ona igra iz osamdesetih godina. U modi su pojmovi kao “kolektiv”, “tonus” i “taktička disciplina”. Košarka sve više nalikuje kombinaciji atletike i šaha. Ali to je neka druga tema.

A odgovor na naslovno pitanje? Odredište je nepoznato, ali sredstvo putovanja je vlak drugog razreda. Bez popusta, osim za studente i umirovljenike.

Tomislav Šovagović