Gitarist i pjevač Ivan Puljić želi svjedočiti Radost Božju. U to nema nikakve sumnje kad pomnije promotrimo tekstove pjesama objavljenih na njegovom novom CD-u Čovjek i njegov Bog, koji se pojavio baš uoči Božića. Optimizam i vedrina izvija iz gotovo svake od deset pjesme koju slušamo, iako nije sve bez suza, otuđenosti, sumnji, žeđi, gladi i svega sličnoga karakterističnog za svjedočanstva obraćenika. U današnjem vremenu sklonom potiskivanju Boga iz ljudske svijesti ugodno je slušati takve stvari, pogotovo kad se uzme u obzir da Ivanove inspiracije proizlaze iz poticajnog ozračja duhovnih seminara vlč. Zlatka Suca. CD je kao takav sigurno plod želja raznih naših nepoznatih sestara i braće, a potpora Zlatka Suca nije ostala samo na molitvenoj, duhovnoj i prijateljskoj razini. U pjesmi Suze mogu se čuti njegovi stihovi, a naslovnicu CD-a čini njegov rad Raspelo s Uskrslim Kristom. Njegove misli sa seminara kao da odjekuju u rečenici na ovitku prema kojoj je "čovjek potpun čovjek samo ukoliko je neraskidivo vezan sa Izvorom života, svojim Bogom." A u Bogu je sama Radost, što je Ivan Puljić uz Zlatka Suca sigurno dobro shvatio.

Međutim, jedno je iskusiti Radost Božju, a drugo uvjerljivo je glazbeno izraziti. Mnogi vrhunski interpreti odavno su se uvjerili koliko je to sklizak teren. Ivan Puljić ipak nije takav vokalni maher da bi glasovnim čarobiranjem mogao pokriti nedostatak nadahnuća autora pojedinih pjesama. Tradicionalnu Hvaljen budi izvodi previše suzdržano i s premalo radosnih osjećaja, propustivši tako prigodu "napaliti" ozračje CD-a odmah na početku. Izvori Gospodnji već su osjetno bolji ponajviše zahvaljujući Marku Perkoviću-Thompsonu. Ivan Puljić inače na CD-u pokazuje da u sebi nosi refleksivnu crtu koja ga čini sposobnim uvjerljivo izvesti pjesme s tekstovima melankoličnog ugođaja. Kamo sreće da je našao ili sam napisao bolju marijansku pjesmu od Mihaljevićeve Marije! Tu pjesmu prizemljuje mnoštvo pjesnički šabloniziranih izraza poput "ne trebam nikog osim nje, kad imam nju ja imam sve", koji ne podižu dušu ni do prvoga kata, a kamoli pjevača u izvedbu bolju od osrednje. Možda pjesma bolje zvuči kad ponese mnoštvo na seminarima, možda je Ivan u njoj našao nešto dublje kad ju je izveo na Marija-festu u Molvama, ali ovdje nas to nekako ostavlja hladnim. No, od te pjesme CD počinje "rasti". Oči u oči i Suze već mnogo više pristaju osjećajnosti ovog pjevača koji se inače na ovitku ne smiješi previše, a odjeven je od glave do pete u crno. A onda dolazi raspaljotka Pjesma radosti u kojoj Ivan s poput vodopada snažnim američkim gospel-zborom iza sebe (je li to moglo na hrvatskom?) postiže vrhunac raspoloženja i konačno hvata trag Božje Radosti. Pjesme Granica sumnja, U tišini hrama i Puljićeva autorska pjesma Moj Gospodine odlično su uravnotežene, s omjerom osjećaja i riječi tako prikladno pogođenim da bi ih bilo koji bolji pjevač od Puljića lako mogao odvući u patetičnost ukoliko bi samo pokušao staviti svoje umijeće u prvi plan.

Dok u idejno-duhovnom sklopu CD-a možemo posvuda pronaći tragove Puljićeve suradnje i prijateljstva sa Zlatkom Sucem, u glazbenom smislu je podosta pogonskoga goriva u motore ovog nosača zvuka ulio drugi Puljićev prijatelj, Marko Perković-Thompson. Osim kao pjevač u pjesmama Izvori Gospodnji i Neću izdat ja Thompson je producirao cijeli album. Njegov rukopis je mjestimice prepoznatljiv i u aranžmanima Branimira Mihaljevića, naročito u "foršpilu" pjesme Izvori Gospodnji koji neodoljivo podsjeća na Thompsonove varijante "pastirskog rocka", a još više u autoritativno zvučećim muškim basovima u pratećim vokalima. Što se Ivana Puljića tiče, dvije njegove uspjele autorske pjesme – Pjesma radosti i Moj Gospodine – daju do znanja da on ima razvijen osjećaj za usklađivanje omjera ideja, riječi i glazbe. Šteta je što njegovih radova na ovom CD-u nije bilo više, ali uvijek postoji - sljedeći put.