| ||
|
Mediji Da rezimiramo Kad smo na domaćoj medijskoj sceni moram spomenuti i medijsko praćenje nedavne predizborne kampanje. Tek tu je bilo svega. Iako nisu novinari i medijski djelatnici za sve krivi, ali za neke od negativnosti svakako su i sami zaslužni. Takvo svakodnevno gnjavljenje korisnika medija i beskrajno dosađivanje onima koji bi iz svega nekakvim čudom trebali izvući zaključak kome dati svoj glas, doista je do sada nezapamćeno
Sve to ne vrijedi samo za političke stranke i za promidžbene kampanje, nego i za obične građane, pa tako i za novinare. Kad krajem godine čujete političke izjave u stilu: "Ostvarili smo ono što smo vam obećali", ili one medijske: "Bili smo na mjestima događanja i o svemu vas iscrpno izvješćivali", tek onda se sumnjičavo zapitate je li to bilo baš tako? Realno gledano ostvariti sva vlastita ili stranačka obećanja i nije baš uvijek izvedivo, a isto tako ni najbogatije medijske kuće nisu baš u mogućnosti izvješćivati sa svih mjesta na svijetu i o svemu što se značajno (bilo dobro, bilo loše) događa diljem svijeta. Za neuspjehe, koje gotovo nitko ne priznaje takvima, najčešće se nađu uvjerljive isprike. Uvijek su uglavnom krive izmijenjene okolnosti, nepredvidljive situacije ili nedostatak nečega: novca, vremena, ljudi…
Proteklu godinu na medijskom planu obilježilo je doista puno toga. O mnogim novim pojavama na medijskom prostoru pisali smo i mi u Pogledu. Komentirali smo pomamu oko kloniranja ljudi, koja je započela pred Božić prethodne, a stišala se odmah početkom 2003. godine. Čini se da su se opet tresla brda, a rodio se samo miš – i to valjda prirodnim putem i izvan laboratorija. Tijekom 2003. obilježena je i 20. godišnjica Interneta. Prošla je slabo zapaženo, a vjerojatno i zato što se još uvijek mnogi baš pretjerano niti ne kuže u sve to. Neke od njih kao da straši takva mogućnost gotovo neograničenoga i vrlo brzog pristupa najnovijim vijestima, a k tome sve prilično jeftino, pa kao da žele ignorirati ono što im smeta i što nikako ne razumiju, a onda niti ne vole. Krajem siječnja prošle godine, uz 40. obljetnicu enciklike blaženog pape Ivana XXIII. "Pacem in terris" (Mir na zemlji), Sveti Otac govorio je o medijima koji bi morali biti posve u službi istinskog mira u cijelome svijetu. Istinski mir svakoga društva, prema riječima dvojice spomenutih papa, počiva na četiri temelja, a to su: istina, pravednost, ljubav i sloboda. Papino prisjećanje na spomenutu encikliku i na njezin (još) uvijek aktualni sadržaj, kao da niti najmanje nisu zanimali one koji su tada već imali gotove, ali malo drugačije, planove za 2003. Saveznički rat protiv Iraka tada je već bio posve pripremljen, a uskoro je i započeo. O njegovim (ne)ostvarenim glavnim ciljevima bilo je dosta riječi tijekom informativnih sažetaka krajem 2003. godine, pa se na njima ne želim zadržavati. Taj rat protiv Iraka na medijskom planu obilježila je novost primjene posve izmijenjenog načina izvješćivanja iz ratnog područja. Riječ je o novinarima usađenim u borbene jedinice savezničkih snaga, o izvjestiteljima odjevenim u maskirne odore i u potpunosti pod vojnim zapovjedništvom. Iz svega je danas jasno da u tom usađenom novinarstvu nije bilo baš previše medijske slobode i neovisnosti, kao niti poštivanja prava novinara. S druge strane ni sami spomenuti novinari se nisu držali osnovnih načela etike u svom radu, prije svega nepristranosti i neopredijeljenosti za bilo koju od zaraćenih strana. Gledajući financijske uspjehe, ovakav način izvješćivanja s ratišta donio je nekima i određene medijske prednosti, osobito američkim televizijskim kućama. Desetljećima prije iračkog rata postojala je kod gledatelja želja da uživo prate tijek ratovanja, a sada im je to konačno bilo i omogućeno. To je postala neka nova vrsta reality showa. No, krutu realnost bez showa na vlastitoj koži osjetili su neki njihovi kolege, također novinari, ali oni koji nisu bili usađeni u savezničke borbene postrojbe. Teško je oteti se dojmu da su saveznici na terenu htjeli i potvrditi svoju teoriju da češće stradavaju neusađeni ratni reporteri pa se jedna pametna saveznička raketa zabunila i pogodila hotel u kojemu su bili upravo takvi novinari. No, tijekom protekle godine nisu novinari stradali samo tada i samo u Iraku, nego i drugdje po svijetu. Broj poginulih izvjestitelja u 2003. veći je od 200, a većina od njih časno je obavljala svoj teški i odgovorni posao, izlažući svoj život da bi gledatelji, slušatelji i čitatelji mogli doživjeti uzbuđenje praćenja reality showa. Povijest kao da se ponavlja. Oni u gledalištu arena željni su ne samo kruha i igara, nego i krvi onih koji su ih dužni svojom borbom za život ili smrt zabavljati. Danas se štošta, ali samo naizgled, promijenilo. Gledatelji sjede pred svojim ekranima, a zabavljači su ipak malo modernizirali. U ovoj rubrici izvješćivali smo i o tim sve popularnijim gladijatorskim borbama, ispričavam se, sportovima. Ali govorili smo i o tome da agresivci ne žive samo pred kamerama, nego ih je daleko veći broj ispred malih ekrana i složno urlaju: ubij ga, zadavi ga! Tijekom protekle godine nisu novinari stradali samo tada i samo u Iraku, nego i drugdje po svijetu. Broj poginulih izvjestitelja u 2003. veći je od 200, a većina od njih časno je obavljala svoj teški i odgovorni posao, izlažući svoj život da bi gledatelji, slušatelji i čitatelji mogli doživjeti uzbuđenje praćenja reality showa U medijima, i ovim našim, a gdje drugo ako ne i opet u reality showu, bilo je i maltretiranja djece i mladeži, onih koji svoje talente samouvjereno i hrabro žele pokazati i drugima. No, uvijek se nađe neki divljak koji, sve ono što je lijepo i puno kreativnoga natjecateljskog duha, svojim bezobrazlukom i neodgojenošću znade pokvariti. Takvima svakako nije mjesto u medijima, a osobito ne ondje gdje se okupljaju i natječu draga dječica. Kad smo već na domaćoj medijskoj sceni moram spomenuti i medijsko praćenje nedavne predizborne kampanje. Tek tu je bilo svega. Iako nisu novinari i medijski djelatnici za sve krivi, ali za neke od negativnosti svakako su i sami zaslužni. Takvo svakodnevno gnjavljenje korisnika medija i beskrajno dosađivanje onima koji bi iz svega nekakvim čudom trebali izvući zaključak kome dati svoj glas, doista je do sada nezapamćeno. Nekim stranačkim kandidatima umjesto kratkoga (ali svakako ne i slatkoga) boravka u studiju, doista je trebalo na vrijeme osigurati duži boravak u nekoj psihijatrijskoj ustanovi. A o čemu sve nije bilo riječi u našoj rubrici, a
možda je trebalo i o tome progovoriti na stranicama Pogleda, ja za sada
samo mogu nagađati. Ipak, naravno uz uvijek dobro došle čitateljske
prijedloge, sve to možda se i popravimo. Hoće li truda i uspjeha, s naše i
vaše strane, u ovoj godini biti još više, vidjet ćemo na kraju 2004. Ona
ima jedan dan više, pa tko zna, možda i taj jedan prevagne… Marko Puškarić | ||
|
IE 5; 800x600 |
[ Home
| O nama | Arhiv |
Linkovi | Mapa | E-mail
| Narudžbe | Pomak
| Razno
| Tražilica ] |