Za vrijeme rata u BiH (1992-1995) najveći dio njegove biskupije našao se pod kontrolom bosanskih Srba, izložen sustavnom uništenju i etničkom čišćenju. Ostali je dio bio pod kontrolom bosanskih Hrvata i Bošnjaka-Muslimana. Svojim dalekovidnim, neustrašivim i neumornim zauzimanjem uspijeva spriječiti izbijanje oružanih sukoba na području šire banjalučke regije i tako spasiti na tisuće života, ne samo katolika, nego i drugih. Na čelu svojih svećenika, redovnika i redovnica, bio je jedina moralna zaštita i materijalna potpora obespravljenom i egzistencijalno ugroženom katoličkom pučanstvu. Pomoću svoga biskupijskog Caritasa, tijekom cijelog rata, kao i nakon rata, neumorno pomaže ne samo članovima svoje biskupije i malobrojnim preostalim katolicima na prostorima Vrhbosanske nadbiskupije pod kontrolom srpskih vlasti, nego i drugom ugroženom pučanstvu na tom području.

Godine 1997. objavio knjigu "U obrani obespravljenih. Izbor iz dokumenata banjalučkog biskupa i biskupskog ordinarijata Banjaluka tijekom ratnih godina 1991. do 1995"., koja je prevedena na više europskih jezika. Drugo dopunjeno izdanje iste knjige objavljeno je 2003. u izdanju nakladnog zavoda Matice hrvatske iz Zagreba.

Aktivni je sudionik na mnogim međunarodnim skupovima o ljudskim pravima, afirmaciji humanih principa i europskih vrijednosti. Dobitnik je više domaćih i međunarodnih priznanja, između ostalih od: Hrvatskog žrtvoslovnog društva, Srpskoga građanskog vijeća BiH, Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH, Saveza izbjeglica i raseljenih lica BiH, Europskog pokreta, Europske unije (ECTF), "Robert Schuman"-Frakcije Narodnih stranaka u Europskom parlamentu, Internacionalne lige humanista (ILH), Zaklade "Coudenhove-Kalergi"- Paneuropske unije, te hrvatske Udruge za kulturu "Mare nostum croaticum. "

Sjećam se da su nam više puta posebno "razrednici" na satu tumačili kako "Boga nema" kako "Crkva i svećenici šire laži o obmanjuju narod" i sl. A ja sam, kao i većina druge djece u roditeljskoj kući slušao i doživljavao baš obratno. Imao sam sreću da su nas devetero djece naši roditelji odgajali doista izvanredno, također i kao vjernike i ja im ne mogu dovoljno zahvaliti za njihovu rekao bih, presudnu ulogu u mom mladenačkom formiranju.

Osmogodišnju sam školu završio u tada najsuvremenijoj banjalučkoj školi "Osnovnoj oglednoj školi Milan Radman". Takvih "oglednih" škola je u cijeloj BiH bilo još četiri: u Sarajevu, Mostaru, Tuzli i Zenici. Mnogo godina kasnije saznao sam od jednog od mojih nastavnika iz te škole da je cijeli nastavnički kolektiv bio kažnjen od strane gradskog partijskog komiteta zbog moga odlaska u klasičnu gimnaziju, odnosno, Dječačko sjemenište na Šalatu u Zagreb. (!) Sjećam se da su nam više puta posebno "razrednici" na satu tumačili kako "Boga nema" kako "Crkva i svećenici šire laži o obmanjuju narod" i sl. A ja sam, kao i većina druge djece u roditeljskoj kući slušao i doživljavao baš obratno. Imao sam sreću da su nas devetero djece naši roditelji odgajali doista izvanredno, također i kao vjernike i ja im ne mogu dovoljno zahvaliti za njihovu rekao bih, presudnu ulogu u mom mladenačkom formiranju. Znam da me u 7. i 8. razredu sve više zaokupljala želja da nastavim školovanje u nekoj školi "gdje se može saznati i naučiti prava istina, pogotovo o Bogu, o Crkvi, o mnogim drugim vjerskim pitanjima" na koja sam od tadašnjih nastavnika dobivao nepotpune i netočne odgovore. I kad sam saznao da ima takva škola, ja sam, dakako uz pristanak, pa i radost roditelja i braće i sestara, pošao i ostao.

Školovanje i studij u domovini i u inozemstvu, u međuvremenu služenje vojnog roka od 18. mjeseci u tri mjesta južne Srbije, samo su me učvršćivali na mome putu sve dubljeg uranjanja u ogromno blago koje Crkva može ponuditi svakom čovjeku, koji je zahvaćen posebnom Božjom milošću i obdaren vjerom, nadom i ljubavlju prema Bogu. Sjećam se iz tog vremena od 10-11 godina, da sam u dva navrata bio u posebnim situacijama koje su od mene zahtijevale baš onaj svjesni i odlučni korak ka svećeništvu. Bilo je to nakon mature i pred đakonsko ređenje. Zahvalan sam neizmjerno Božjoj ljubavi koja me je i tada jasno i snažno povukla još bliže prema ministerijalnom svećeništvu. Zaređen za svećenika osjećao sam se neizmjerno sretnim, što mogu stajati u službi najvažnije zadaće koju Crkva treba ispuniti u svijetu. Zato sam i stavio kao moto na moju mladomisničku spomen-sličicu: "Svećenik Isusa Krista posvećen da naviješta Radosnu vijest, posvećuje vjernike i prinosi Žrtvu Novoga Saveza". I kroz to sve vrijeme, kao i kroz vrijeme mog svećeništva sve više sam sazrijevao u uvjerenju kako je moj svećenički poziv, kao uostalom i svaki svećenički poziv, veliki, neizmjerni Božji dar i ujedno tajna Božje nakane sa nama, tajna Božjeg izabranja.

Sve one užasne patnje, koje su proživjeli, a ne rijetko i danas proživljavaju, doduše na jedan drugi način, mnogi moji sugrađani i sunarodnjaci, kao uostalom i mnogi drugi ljudi u nedavnom ratu, posljedica su postojanja zla u svijetu. Neuvažavanjem dostojanstva čovjeka, preziranjem njegove bogolikosti nužno je došlo do strahovitog nereda u međusobnom ponašanju ljudi. Došlo je do izražaja pravo jačega, bezobzirnijega i bezočnijega, dakako s nesagledivim destruktivnim posljedicama za normalna čovjeka. Kako u svemu tome naći neki pravi smisao? Veoma teško!

Upravo ovdje u mom okruženju, gdje se na svakom koraku preziru Božji zakoni i Božja poruka, a gazi i obezvređuje čovjek u svom dostojanstvu i u svome pravu na pravdu, ja osobno kao i svi drugi članovi Crkve, imamo i mnogo mogućnosti ali i nezaobilazno zaduženje, neumorno i odlučno se zauzimati za više pravednosti u svakodnevnom životu. Što je mrak gušći, to je potrebno više svjetiljaka da bi se moglo kretati naprijed!

Mi, vjernici kršćani, imajući pred očima utjelovljenog Sina Božjega, koji je, iako potpuno nevin, na vlastitoj koži osjetio svu silinu tajne zla, koji je "morao" iskusiti i svu bremenitost "besmisla" patnje, čak i u najdramatičnijem obliku napuštenosti od samoga Boga, mi u njemu i njegovim patnjama možemo naći opravdanje i svojih patnji i patnji ljudi oko nas. Zloću patnje Krist nadvladava tajnom otkupljenja čovjeka. On tu zloću preokreće , preobražava u snagu pobjede Dobra, pobjede Ljubavi. I svaka naša ljudska patnja, koja je povezana s Kristovom patnjom, u osobi koja pati, nadopunja ono što mukama Kristovim za njegovo tijelo, koje je Crkva, još nedostaje, kako to tumači apostol Pavao u poslanici Kološanima (1,24). U svjetlu ove istine mogu se i sve patnje, koje su se sručile na mnoge ljude u nedavnom ratu, ali ne samo tada, izvući iz sjene odnosno tame besmisla i postaviti na pozornicu života, kojega ni jedna sila zla nije u stanju uništiti. Osobno sam to doživio nebrojeno puta, da je zloća doista užasna uništavajuća sila kojoj se jedino snagom dobra i ljubavi može uspješno oduprijeti. Zloća pred Dobrotom nužno kapitulira.

Točno je da sam mnogo puta javno govorio da su pomirenje – prvenstveno među stanovnicima naše zemlje uz odlučno otklanjanje posljedica ratnog bezakonja i zakona jačega, tj. vraćanje svim obespravljenim ljudima prava na njihova neotuđiva osnovna ljudska i građanska prava i slobode, te ekonomska obnova zemlje – nužni preduvjeti za sretnu budućnost BiH. Pomirenje nužno pretpostavlja spremnost i odlučnost da se maksimalno objektivno ustanovi istina, da se ozakoni pravda i da se pokrene proces praštanja. Taj proces treba prvo započeti žrtva, jer ona jedina može oprostiti konkretnom zločincu i konkretno zlodjelo i nepravdu. Za očekivati je da vjernici u Boga milosrdnoga budu kadri i spremni biti među prvima koji istinski opraštaju, jer znaju da trebaju živjeti u miru i s Bogom i sa samima sobom i s ljudima.

Ima dosta znakova nade, ali nažalost ima i beznađa. Susrećem uvijek iznova svoje vjernike po župama, bilo da su uspjeli ostati tijekom cijelog rata ili su se uspjeli vratiti iz progonstva i izbjeglištva – koji mi govore da su sretni i zadovoljni unatoč ne malih svakodnevnih poteškoća. Mnogi su mi govorili kako ne mrze one koji su ih uvalili u zlo, kako su im ne samo oprostili, nego su im činili i čine dobro. To me posebno veseli, jer su to znaci pobjede Evanđelja u njihovim srcima, u njihovom ponašanju. Ali sam susreo i one, koji su nezadovoljni sa svim i svačim, koji govore uglavnom o grijesima drugih, koji nažalost, ne pokazuju spremnost na opraštanje, na prihvaćanje drugog čovjeka kao drugačijeg od sebe, a pogotovo ne govore o svojoj dužnosti da osobno konstruktivno pridonesu popravljanju općeg stanja u svom životnom okruženju. A šansi za to ima doista svatko i na pretek. Koliko god me žalosti takva nevjerodostojnost nekih naših vjernika, starijih pa i mlađih, još više me raduje spremnost i odlučnost onih katolika koji nastoje osloboditi se kompleksa manje vrijednosti zato što su ostali marginalizirani u svom životnom ambijentu i koji snagom življene vjere daju drugima divan primjer ispravnog ljudskog i kršćanskog življenja. Posebno mi je drago što takvih ima i među našim mladima.

Ja sam smatrao svojom dužnošću biti dosljedan u vjerodostojnosti. Budući da za sebe tvrdim kako vjerujem u Isusa Krista kao Čovjekoljupca, smatram se obaveznim ostati vjeran kad On trpi nepravdu i zlo u svakom nevoljniku pored mene. Kao vjernik osjećao sam uvijek trajnu blizinu i potporu Duha Božjega u nastojanju da razlučim dobro od zla i da se zauzmem za dobro, a protiv zla i nepravde. U mnogim mojim suradnicima sam pri tom imao dragocjenu potporu i bilo mi je drago da smo istog mišljenja, istog stava. Posebno dragocjen orijentir za moje zauzimanje za obespravljene i nevoljnike svake vrste, bio je jasan, principijelan i dosljedan stav Sv. Oca Ivana Pavla II. A da su i mnogi drugi domaći i međunarodni moji sugovornici ili partneri također pokazivali svoje lice i zastupali svoje stavove – drugačije nego što su bili i Papini i moji, to sam uvijek iznova morao konstatirati, pa čak i sa žalošću i razočaranjem, jer od ne rijetkog broja njih očekivao sam drugačije konstruktivnije i vjerodostojnije ponašanje. Ako ja po savjesti radim u duhu Evanđelja, onda se moram prvenstveno truditi drugima vjerodostojno svjedočiti to Evanđelje a ne žalostiti se i, ne daj Bože, rezignirati što me drugi u tome ne razumiju niti podržavaju.

Najveće priznanje čovjeku je njegova svijest da je učinio i mogao učiniti ono što se Bogu sviđa, a to je barem jedno od onih djela milosrđa iz našeg katekizma. Osobno nisam nikada smatrao da sam ja nešto posebno učinio što bi zasluživalo neku posebnu nagradu ili odlikovanje. To što sam činio, bila je i jest moja dužnost. A priznanja sam shvaćao i prihvaćao isključivo kao znak solidarnosti i plemenitosti drugih ljudi koji su tako legitimirali svoj stav, svoje ponašanje prema najvećoj vrijednosti koju imamo – prema čovjeku i njegovoj sreći vremenitoj i vječnoj. Priznanja sam primao isključivo u korist mojih bližnjih, divnih suradnika ili ugroženih i nevoljnih sunarodnjaka, sugrađana, i suvremenika. Želja mi je uvijek bila proširiti i umnožiti krug i broj plemenitih ljudi bez obzira na njihovo porijeklo.

Kako – zašto? Zašto se svaki dan umivamo, kad znamo da prljavštine neće nikad nedostajati? Radi se, kako već rekoh, o našoj, o mojoj vjerodostojnosti, kao kršćanina. Još su proroci naviještali da bez pravednosti nema mira (usp. Iz 32,17). A Krist nas zadužuje da budemo vjerodostojni mirotvorci. Nema pravo zvati se pravednim onaj koji dopusti da nepravda trijumfira, jer je u tom slučaju i on od nje poražen. Apostol Ivan nas sve potiče da znamo cijeniti svoje izvanredno izabranje, kad veli: "Ako znate da je On (Krist) Pravednik, znate i da je svaki koji čini pravdu od njega rođen. " (1Iv 2,29). I još: "Tko čini pravdu, pravedan je kao što je On pravedan; tko god ne čini pravde, i tko ne ljubi brata, nije od Boga. " (1Iv 3,7-10). Teško i meni i teško Crkvi ako bismo dopustili svojim ponašanjem da Isus i nama uputi teški prijekor kao nekoć farizejima "da zanemarujemo pravednost i ljubav" (Lk 11,42). I u ovom slučaju imamo nenadmašiv suvremeni primjer Svetog Oca Ivana Pavla II, koji se neumorno zauzima za poštivanje Božjih i ljudskih prava, za više pravednosti i solidarnosti među ljudima i narodima. Zato, upravo ovdje u mom okruženju, gdje se na svakom koraku preziru Božji zakoni i Božja poruka, a gazi i obezvređuje čovjek u svom dostojanstvu i u svome pravu na pravdu, ja osobno kao i svi drugi članovi Crkve, imamo i mnogo mogućnosti ali i nezaobilazno zaduženje, neumorno i odlučno se zauzimati za više pravednosti u svakodnevnom životu. Što je mrak gušći, to je potrebno više svjetiljaka da bi se moglo kretati naprijed!

Mnogo toga u Banjoj Luci nije isto kao prije Papina dolaska. Za nas katolike Papin dolazak i beatifikacija našeg župljanina i rođenog Banjalučanina Ivana Merza bio je osobit dar Neba. I svojim dolaskom i svojim porukama Papa je dao do znanja i nama i tolikim drugim katolicima da nas on nije otpisao, i da i ubuduće računa s našom konstruktivnom nazočnošću u ovom gradu i regiji.

Mnogo toga u Banjoj Luci nije isto kao prije Papina dolaska. Za nas katolike Papin dolazak i beatifikacija našeg župljanina i rođenog Banjalučanina Ivana Merza bio je osobit dar Neba. I svojim dolaskom i svojim porukama Papa je dao do znanja i nama i tolikim drugim katolicima da nas on nije otpisao, i da i ubuduće računa s našom konstruktivnom nazočnošću u ovom gradu i regiji. Potiče nas da se snagom vjere još odlučnije angažiramo oko izgradnje sretnije budućnosti za sve stanovnike našega grada i domovine. Stavio nam je kao uzor ali i zaštitnika divni lik mladoga katoličkog laika. Naši su vjernici laici zbog toga veoma obradovani ali i ponosni. Osjećaju se još više zaduženi da nastave svojom miroljubivošću, svojim uvažavanjem i poštivanjem drugih i drugačjih oko sebe. I naši susjedi su u mnogo slučajeva pokazali da znaju cijeniti istinsko dobro, plemenitost i konstruktivnost. Umanjene su pa i otklonjene mnoge predrasude prema papi i Katoličkoj Crkvi. Nažalost, ima i onih koji su pred pojavom ovog jakog reflektora bogoljublja i čovjekoljublja, uslijed svoga duhovnog slijepila i mraka u svome srcu, još dublje utonuli u tamu sebičnosti i samodopadnosti. Mislim da je takvih daleko manji broj nego onih prvih. Posebno me raduje otvaranje mnogih mladih gimnazijalaca, nekatolika, prema Katoličkoj Crvi, Vatikanu i papi, te samom liku našeg blaženika, koji je "najveći ponos i dika" banjalučke gimnazije. Čak su na svoju web-stranicu stavili dosta materijala o svom boravku u Vatikanu, susretu sa Sv. Ocem, s nama u Biskupiji, te o svome "kolegi" blaženom Ivanu Merzu. U pripremi je izgradnja jednog međunarodnog centra za mlade na onom mjestu gdje je Papa predvodio "najveću" misu na području BiH. Zainteresirani su za to mnogi mladi iz Italije, Austrije i Češke, a nadam se da će, mladi i iz Hrvatske pokazati svoju konstruktivnost!

Geslo beatifikacije blaženog Ivana Merza bilo ja: "Blaženi čista srca. " Je li moguće u današnjem svijetu imati čisto srce?

Blaženi Ivan je do kraja predao svoje srce Crkvi. Njegova silna želja je bila da što više mladih uključi u apostolat u Crkvi i u ime Crkve u društvu, a njegov cilj je bio da što veći broj mladih sprijatelji s Isusom Kristom. A te mlade kroz druženje s Kristom treba pročišćavati i učiniti njihova srca potpuno čistima. Mladi, koji služe Crkvi čista srca! Može li se to ostvariti u praksi? Ivan je u svom mladenačkom zanosu za Krista i za mlade generacije u Kristovoj Crkvi poduzeo sve da ih nauči kako će uspjeti uništiti grijeh i živjeti čista srca. Stoga on i piše: "I orlovska organizacija (dio Katoličke akcije) ima zadaću da uništava grijeh. Ako se ne postigne da članovi budu bez smrtnog grijeha, sva je organizacija besmislena, jer čemu čovjeku sav svijet, ako gubi onaj cilj radi kojega je stvoren." Pravu, istinsku duhovnu obnovu čovjeka Ivan vidi u Euharistiji. Ona je za njega program ljudskog života. Tko živi po Euharistiji, taj živi čista srca, potpuno za Boga i za čovjeka, za vlastito obraćenje i za svaku pozitivnost koja odiše duhovnošću i mijenja svijet na bolje. Tko po njoj živi, ostvarit će smisao i cilj svojega života, a kao nagradu dobit će nešto što nadilazi sve njegove želje planove i snove. Poznato je da je bl. Ivan i osobno tako živio kako je drugima sugerirao. Išao je svaki dan na svetu pričest i svake se subote ispovijedao. Ima li idealnijeg poziva i uzora i za današnju mladež koja je često dezorijentirana i bez pravog sadržaja svog mladenačkog života, bez pravog cilja i prave motivacije, nego poziv i riječima i primjerom na intenzivni sakramentalni život s Kristom, jedinim istinskim usrećiteljem ljudskog srca!

Moramo poći od osobnog osvjedočenja da su Krist i njegova Radosna vijest za sve ljude i sva vremena, pa tako i za naše suvremenike, aktualni. S vjerom u Krista kao jedinstvenog Spasitelja svakog čovjeka i njegovom porukom na usnama, valja nam se potruditi sa strpljivošću, razumijevanjem i senzibilnošću susretati svakog pojedinog čovjeka s njegovom osobnom dramom koja je sadržana u njegovu hodu prema tajni smrti i vječnosti i na čijem putu on osjeća i doživljava mnogo vlastitih ograničenosti, neispunjenih želja, nesavladivih prepreka i teških tjeskoba.

Uvijek su primjeri privlačili. I sada imamo svi, i vi mladi i mi stariji, doista divan primjer uspjela života mladog intelektualca iz naše sredine, blaženog Ivana Merza! Potrudite se da ga što bolje upoznate! Papa je sam za njega kazao da on i danas ima svima nama puno toga reći. Dapače, on treba i našoj generaciji, veli papa, biti program života i djelovanja. Papa očito zna što govori.

Trebamo se istinski truditi da budemo kao ljudi i kao kršćani vjerodostojni, da ustrajno i neustrašivo ljude i svijet oko nas, učinimo boljima, sretnijima, humanijima, da poboljšavamo međuljudske, često opterećene odnose, da širimo pravedni mir i istinu među pripadnicima raznih naroda, religija, klasa i rasa, da se zauzimamo za pravo svakog čovjeka bez razlike na život dostojan čovjeka, da se veselimo ako se i ljudi koji nisu iz "našeg tabora" odlučuju zalagati za univerzalne vrednote, da budemo doista promotori utemeljene nade za naše suvremenike i njihovu sretnu budućnost.

Draga moja mlada braćo i sestre, najprije vam čestitam što i kroz svoj "Pogled" i uz njegovu pomoć želite jedni drugima i nama starijima jasno dati do znanja da i vi poput pjesnika svećenika Izidora Poljaka nastojite da vam "dani ne proteku mračni u tamnu lijuć se rijeku vječnosti", nego "kuda koracate hoćete da bacate snopove zlatne svjetlosti". Bravo! Uvijek su primjeri privlačili. I sada imamo svi, i vi mladi i mi stariji, doista divan primjer uspjela života mladog intelektualca iz naše sredine, blaženog Ivana Merza! Potrudite se da ga što bolje upoznate! Papa je sam za njega kazao da on i danas ima svima nama puno toga reći. Dapače, on treba i našoj generaciji, veli Papa, biti program života i djelovanja. Papa očito zna što govori. Blaženi je Ivan, ističe Papa, kao dvadesetdvogodišnjak napisao u svoj dnevnik: "Boga nikada zaboraviti! Uvijek se nastojati s njime sjediniti!". Svojom izrekom: "Život nije uživanje nego žrtva" Ivan i vama doziva u pamet da ćete se lako izgubiti u modernom hedonizmu i razvratu i u dubini bića biti nesretni, ako se predate tjelesnim i materijalnim užicima, a zanemarite samozataju, odricanje, žrtvu i nesebičnost u služenju u Crkvi i u svijetu. Njegova osoba potiče vas kao i mnoge druge mlade, ne samo u Hrvatskoj i BiH, da se međusobno snažnije povežete u vjerodostojnom, pravilnom odnosu prema Crkvi i njezinu vodstvu na čelu sa Svetim Ocem i prema svojoj neodgodivoj zadaći u reevangeliziranju našega hrvatskog naroda, a onda posredno i cijeloga europskog kontinenta. Za sve vas molim svjetlo i snagu Duha Svetoga!