Pojedinci već u brucoškoj godini raskrste s faksom, shvate da ih nauka nimalo ne ispunjava, i da je bolje poći nekom drugom životnom stazom. Razmišljaju na sljedeći način – "ukoliko u dotičnoj struci već sada imam priliku raditi, i ako budem dobro radio, diploma mi neće trebati, a zbog iskustva imat ću prednost pred osobama koje nisu radile ovaj posao". Nažalost, vrijeme pokaže kako odlučujuću nit, onaj fotofiniš između dva kandidata ponekad razriješi upravo - diplomica. Navedena utrka ne izabere uvijek pametnijeg, mudrijeg, elokventnijeg, za prvu ruku izabere jednostavno – kvalificiranijeg. Do nove utrke. Uzalud tada prozivanja "namještenih natječaja i unaprijed odabranih osoba". Možda su to trenuci kada je razočaranje najlakše riješiti vraćanjem Majci Knjizi. Ma koliko se to činilo nemogućim.

Povratak se čini još težim ukoliko je do kraja studija ostao "samo" jedan ili nekoliko ispita. Apsolventska godina mami kao proljeće, i mnogi od nas nasjednu na taj zov. Prvih 365 dana apsolviranja prođu za tren, a nepostojanje uvjeta za upis u nova dva semestra kao da izazove dekoncentraciju i potpuno pokvari stvar. Poslovicu "ima vremena" vrijeme totalno izliže, a mišljenje kako će biti lako faks privesti kraju pretvori se u običnu – iluziju. Još ukoliko se ozbiljno "zagrizao" kakav poslić, iluzija postaje veća. "Uzet ću slobodne dane ili godišnji, pa učiti" česte su rečenice po kojima ćete prepoznati "studoše" sa sličnim problemima. Još je iluzornija varijanta kako će biti moguće učiti iza radnog vremena, "navečer kada je tišina u kućama, stanovima i na ulicama". Ciklus filmova omiljene glumice, sportski prijenos ili poziv na kavu vrlo brzo će promijeniti početni plan, i ponovo skripte ostaju netaknute u zvjezdanoj životnoj prašini. Zapravo, učenje nam, u ovim slučajevima, postaje poput dijete na koju se dame (i ne samo one) spremaju svakog ponedjeljka. A kada crvenim plastičnim kvadratićem na našim kalendarima obuhvatimo taj dan, slijedi nova odgoda, novi obilni obrok neučenja.

I tako unedogled, pronalazimo isprike (naravno, nisu potpuno neopravdane), bježimo od procesa zagrijavanja stolca, a u poslu osjećamo konkretnost i ispunjenost. Osjećamo se dobro, jer dok radimo, ne razmišljamo o nepoloženim ispitima. Oni nas eventualno kopkaju tek kasnije, u samoći, uoči sna, ili u razgovoru s najdražima...