Prince: Musicology

Čovjek koji je nadasve glazbeno nadaren unazad nekoliko godina svoj talent je uludo trošio na Jehovine svjedoke (??!). No, vratio nam se, možda ne u najboljem izdanju – ali barem kao onaj stari. I pod starim imenom, zbog čega smo jako sretni budući da su albumi glazbenika imena Artist Formerly Known As Prince bili vrlo blizu riječi promašaj. Danas je njegov zvuk onaj isti funky kao i od prije 10-15 godina, što mu je zapravo i jedina mana. Nekoliko pjesama će privući pažnju radijskih postaja i izvući će pokoji hit ("Musicology", "Illusion, Coma, Pimp & Circumstance", "Life 'O' The Party"), no većina su balade, laganice. Na taj način Prince se vratio, ali uglavnom samo svojim starim obožavateljima i nepopravljivim romantičarima. O nekom velikom come-backu baš se i ne može govoriti.

Nisam jedina koja se često zapita zbog čega ova predivna, snažna žena, još ljepšeg i snažnijeg glasa nema više rock pristup glazbi. No, ona sama kaže kako svoju glazbu voli zvati "sprock music" jer je mješavina soula, popa i rocka. Unatoč raku dojke i izostanku iz svijeta glazbe, Anastacia nije bila zaboravljena, a novim albumom je željela vratiti dano povjerenje. No, iskreno, ta žena sigurno može i više i bolje. Ne znam je li za to kriva ekipa uspavanih producenata (Dave Stewart, Dallas Austin, Glenn Ballard) ili činjenica da ju ipak uglavnom sluša mlađa publika za koju možda matična kuća Sony misli kako nije spremna na rokerskiji zvuk. "Seasons change" je dobar put prema kojem će se možda Anastacia i u budućnosti kretati, kao i "Time" – strastvena pjesma kakvih Anastaciji nedostaje.

Diana je supruga Elvisa Costella – kralja barske glazbe (piano-jazzy), ugodne, mudre i vesele. Album je podijeljen na dva dijela – na 6 obrada i 6 novih pjesama. Obrade uključuju klasike Toma Waitsa ("Temptation"), Joni Mitchell ("Black crow"), Mose Alison ("Stop this world"), Bonnie Raitt ("Love me like a man")… Za one koji ne obožavaju jazz previše ovo je savršena kombinacija. Diana je plavuša, iskusna u jazzu, s nekoliko objavljenih albuma, zrelija i zanimljivija (od npr. Norah Jones). Niste li nikada za nju čuli, nema veze, prvim album "When I look in your eyes" osvojila je dva Grammyja. Imate li ikakvih sumnji u vezi ovog albuma samo odmah prebacite na kraj, na "Departure bay" i nostalgično se prepustite šarmu jazza.

Kad sam čula dvije početne stvari s albuma, "Fairground" i "Creatures", pomislila sam - gdje se ova grupa krila do sada? Emocionalni raspon početka je toliko neuhvatljiv da je ostatak albuma potpuno nepotreban. Naime, tko god uspije ikada u karijeri snimiti nešto tako lijepo, trebao bi ostatak albuma ostaviti – prazan. No, ekipa to nije mogla učiniti pa nam je pokazala i ostale utjecaje i ikone prema kojima se ravnaju. Coutryja i nečega meksičkog ima previše… Odmetnički pop je nedefinirana vrsta i naravno, kao i sve zanimljive stari u ovom životu, oksimoron. No, dečki to fino usklađuju i nema veze ako će imati dva hita i nakon toga ništa više. Zanimljivost vezana uz ovaj bend je njihova stranica (http://www.cookingvinyl.com/-obi/diceman_lopez/index.php) na kojoj možete naći Kockara Lopeza (s naslovnice albuma) i malo se s njime poigrati…

Prvo da riješimo eventualnu nedoumicu, Zero 7 nisu kopije Aira, oni su također dvojac (Henry Binns i Sam Hardaker) koji se bavi glazbom kakvom se Dunckelu i Godinu iz Aira više nije dalo baviti. Kao što sam u prošlom broju najavila, gostovali su u Zagrebu na Kontrapunktovom festivalu. I kao mnogi, upravo sam tad shvatila kako nisam nikako preboljela (niti se dovoljno nauživala) glazbe i albuma kakav je npr. bio "Moon safari", a cijela scena se preokrenula na nešto drugačije. Stoga mi je već uvodna "Warm sound" potvrdila sumnje kako je ovo jedan polagani, topao i privlačan uradak. Čak pet različitih vokala, jedan bolji od drugog (Mozez, Tina Dico, Sophie Barker, Sia Furler i Yvonne John Lewis) u najboljim primjercima na albumu (kao što su "Somersault" i "In time") zazivaju neka druga vremena i mjesta – ona na koja popularna glazba nikada neće dospjeti. Iako je puno novih izvođača na chill out sceni, Zero 7 svoje postojanje i kvalitetu dokazuju svirkama u živo kada i "normalne" pjesme poput "Passing by", "Speed dial No 2" i "The space between" zažive nekim čudnim poletom i eksperimentom.