Top-tema nedavnih medijskih izvješća bio je teroristički napad na školu u Beslanu u Sjevernoj Osetiji i dugotrajna talačka kriza u njoj. Tragedija je započela prvoga dana škole, 1. rujna u prijepodnevnim satima, kada je skupina maskiranih otmičara upala u školsko dvorište. U njemu je oko 1.200 djece i njihovih roditelja obilježavalo početak nove školske godine. Teroristi su odmah u dvorištu ubili petnaestak osoba, a ostale taoce su strpali u sportsku dvoranu. Nju su minirali, a taoce su postavili kao žive štitove na prozore i ulaze. Talačka kriza potrajala je sve do 3. rujna, kada je, izgleda prilikom preuzimanja tijela ubijenih talaca, došlo do snažne eksplozije jedne od postavljenih mina. U urušavanju dijela dvorane, u kaosu koji je potom nastao i u nedovoljno pripremljenoj akciji spašavanja izginulo je gotovo 350 osoba, dvostruko više od tog broja ih je ozlijeđeno, a mnogi se još vode kao nestali. Ubijeno je tridesetak terorista, dok su neki uspjeli pobjeći iz dvorane, pobivši pri bijegu i mnoge u blizini škole okupljene roditelje, rodbinu, vojnike, a i novinare koji su izvješćivali o talačkoj krizi. Poginulo je ukupno oko 150 djece.

Svijet je zaprepašten i brojem žrtava, ali prije svega i najviše upravo okrutnošću prema najslabijima - prema nedužnoj dječici. Razumljivo je i vjerujem da nema toga tko ne bi bio ogorčen na takvo postupanje osoba koje ne biraju sredstva da bi ostvarile svoje ciljeve. Za njih je svako sredstvo dobro, a onda se i žive osobe pretvaraju u obična sredstva za borbu protiv nečega ili za borbu za nešto. I mediji se najčešće iskoriste kao sredstvo da do što većeg broja ljudi dopre nečija borba. Gotovo da na svijetu nema televizijske postaje koja nije izvješćivala o događanjima u Beslanu, a i ostali mediji su ih iscrpno prikazivali i komentirali. U želji da svijet izvijeste o događajima za koje svi trebaju znati, mediji usput čine i reklamu onima koji taj isti svijet užasavaju svojim postupcima prema djeci.
S druge strane ti isti mediji potiču i na razmišljanje sve koji se njima služe da se upitaju jesu li ti teroristi doista krvožedni luđaci, puni mržnje prema svima i svakome, ili su nečime natjerani na takvo okrutno postupanje. Možda nemaju drugog izbora u svojoj borbi za slobodu? To je najočitije kada malu djecu ubijaju i žene, vjerojatno i same majke, tzv. crne udovice, osobe čiji su muževi, djeca, očevi, braća ili bliža rodbina ubijeni od strane neprijatelja, kojemu se one sada žele osvetiti, najčešće samoubilačkim akcijama.

Rat između kavkaskih naroda (Čečeni su jedni od njih) započeo je već krajem 18. stoljeća, kao odgovor nekoliko islamskih vođa na ruski prodor u njihov teritorij. Gerilski i otvoreni ratovi od tog vremena traju sve do danas. Uključivali su ne samo rusko ubijanje velikog broja Čečena, nego i namjerno uništavanje prirode: masovnu sječu čečenskih šuma i pregrađivanje rijeka. Genocid nad Čečenima usporediv je s istrebljenjem Indijanaca ili Armenaca. Brojni ratovi završili su tako da je nacija od oko 700.000 ljudi svedena na 40.000. Ni nedavni rat između Rusa i Čečena (1994-1996), nije bio ništa drugačiji od prethodnih. Svoju brutalnost Rusi su očitovali uništavanjem cijelih naselja, a grad Grozni gotovo je sravnjen sa zemljom. Čečenska populacija opet je prepolovljena, a vojno nadmoćni Rusi ipak su poraženi. No pobijedili su u novom ratu (1999-2000), zauzevši Grozni i vjerujući da je čečenski otpor konačno slomljen.

Možda će mediji uspjeti dati svoj doprinos pomirenju i opraštanju, te polako stišati želje za osvetom i za nasiljem koje samo potiče novo nasilje. Postanu li mediji nositelji pomirenja i suživota, uspjet će ostvariti ono što ruskoj ratnoj mašineriji ne polazi za rukom već više od 200 godina.

A onda se počelo događati ono o čemu danas svi pričamo. Teroristička taktika se promijenila. Služe se novom. Prenose rat na ulice gradova agresora, da bi i oni koji podržavaju rat osjetili njegove strahote u svojim ulicama, u vlakovima i autobusima, u kazalištima, bolnicama i školama.

Što su mediji u svemu tome krivi ili zaslužni? Vjerojatno mnogi nisu ništa ni krivi ni dužni, ali ima i onih (uglavnom državnih) koji su se i te kako potrudili da ruski narod stekne posve krivu sliku o tome tko je žrtva, a tko agresor. Da je bilo više objektivnih i pravovremenih informacija o tome za što se čečenski narod bori, sigurno bi se malo po malo i javno mnijenje okrenulo protiv onih koji bezuvjetno žele osvajački rat i vuku ruske sinove u sigurnu smrt.