Eugenio Borgna, jedan od najboljih europskih psihijatara, slobodni docent Klinike za bolesti živaca Sveučilišta u Milanu, nedavno je objavio vrlo značajnu knjigu: "Drhtaji srca" (Fartinelli). Listajući je čitamo naslove: "U potrazi za izgubljenim licem", "Razgovor s Dostojevskim", nalazimo zapažanja glede Schubertove glazbe, citate Romana Guardinia, te razmišljanja o ulozi osjećaja u ljudskom životu - nadahnuta Leopardijem.

Knjiga ima kompleksan sadržaj, isprepleten izlaganjima o psihičkim bolestima na svim područjima, otvoreno se protiveći tehniciziranoj psihijatriji utemeljenoj na lijekovima (ne ustručava se nazvati ju "barbarskom") koja je danas u procesu širenja, da bi branio "prostor duše" usred kliničke prakse koja, unatoč svojim "demokratskim" izjavama, čovjeka sve više svodi na neurološki stroj. Borgna, koji je napustio posao u Psihijatrijskoj službi bolnice u Navari, svojim pisanjem u ovoj knjizi vuče niti cijeloga svog ljudskog iskustva u dodiru s patnjom, često nesnosnom, ali doticanom dahom nepobjedive nade.

Jedan veliki njemački psihijatar iz 19. stoljeća, Wilhelm Griesinger, napisao je da je, kada je boravio izvan umobolnice, susretao oko sebe ravnodušnost, agresivnost, pomanjkanje unutarnjeg života i nedostatak traženja smisla života, te da se, da bi opet pronašao ove stvarnosti, morao vratiti među svoje pacijente. Već tada! A zamislite kakva je bila psihijatrija prije 150 godina, bez pravog liječenja, bez lijekova, bez psihoterapeuta. Kakva bi tek bila da se nije sastojala od razgovora, možda nesvjesnih, ali instinktivnih, koji se rađaju u ovim velikim liječnicima, koji su znali što znači riječ - da je ona nositeljica života. Ovaj manjkavi unutarnji život očito se povezuje s nemjerivim razvojem tehnike, koja ostavlja prazne i bez smisla i one koji se bave tim radom i one koji žive uronjeni u današnji svijet, načinjen od sve suptilnijih instrumentaliziranja, ali i svijet kojega karakterizira proces postvarivanja koji se širi, pritišćući naš život i prazneći ga. Samo ako se dva lica susretnu, samo ako nas povezuje dijalog koji preobražava i onoga koji govori i onoga koji sluša, možemo misliti da spašavamo ove najkrhkije brodove - bolesnike. Postoji sramežljivost, strah od izražavanja osjećaja u svijetu u kojemu oni izgledaju uvijek sve više marginalizirani ili svedeni na stereotipe. Velike otoke oporavljenog pounutrašnjenja uspijevam pronaći u biti kod onih koji su bolesni, u onih - već je to Romano Guardini govorio - koji su dotaknuti tjeskobom, nemirom, potragom za susretom, i k tome bolima. Kurt Schneider, jedan drugi njemački psihijatar, negdje je napisao: jao onim bićima koja se rađaju i razvijaju, a zatim se i ugase, a nikada nisu bila dodirnuta milošću tuge i tjeskobe. Sigurno, ako one narastu i pretvore se u nepodnošljive bolesti, onda katkada traže i medicinsko liječenje. Ali ono ne može biti dostatno: nužno je iznutra ponovno steći značenje i vrijednost stvari koje su neopipljive, kao što je prijateljstvo.

Moguće je potonuti u takvo stanje tjeskobe i beznađa u kojemu i osjećaji prijateljstva blijede i postaju slabašni, a mora ih se oživjeti sposobnošću svjedočenja u šutnji - koju neki imaju, a neki nemaju. Jer, kada padamo u ove apsolutne oblike raspaljene depresije, riječi u trenu postaju prah te samo geste još imaju smisla. Umirućemu stisnuti ruku - kako je govorio Norbert Elias - jedini je način da mu prenesemo "ono nešto". Izgriza nas ravnodušnost koja karakterizira naše načine života kada radimo i kada smo kod kuće, zbog čega je bezosjećajnost koju pacijenti osjećaju kada su potonuli u depresiju, plod naše bezosjećajnosti, pa i one podsvjesne, jer mnogi, i bez da su bolesni, žive tu izvanjskost, to klizanje po površini životnih pojava koje ne dopuštaju razmjene, ne dopuštaju dijalog. Dakle, bitno je ponovno steći onu "milost prijateljstva" o kojoj je govorio Simon Weil.

Postoji sramežljivost, strah od izražavanja osjećaja u svijetu u kojemu oni izgledaju uvijek sve više marginalizirani ili svedeni na stereotipe. Velike otoke oporavljenog pounutrašnjenja uspijevam pronaći u biti kod onih koji su bolesni, u onih - već je to Romano Guardini govorio - koji su dotaknuti tjeskobom, nemirom, potragom za susretom, i k tome bolima.

Otrcano, neuobičajeno... Prijateljstvo je gledanje na osobu izdaleka (dakle ne izbliza, kao što to čini npr. ljubav), ali koje dokučuje tajnu bit radosti i patnje. To je osjećaj koji je živ samo ako postoji ovo odstojanje koje treba nadoknaditi i preobraziti, jer držati upaljenu tu vatru, tu baklju ljudskih odnosa i kada smo udaljeni jedni od drugih, neizmjerno je teško. Iako nam ovo izgleda kao nešto s "drugog svijeta", to osjećamo prije svega kada smo s onim tko je bolestan, ali onaj tko se doista osjeća još gore, s etičkog stajališta gledano, jesmo mi sami.

Slika "prijateljstva kao milosti", kao ona kod Simon Weil, vjerujem da povezuje goruću misao, kao što je ona kod Giussania, i šepavu misao, kao što je ona kojom se bavi psihijatar kao ja. Čitajući ono što on piše uvijek sam mislio da je na neki način naš hod možda paralelan, jer naša dva puta teže susresti se beskrajno daleko. Prijateljstvo je, bez daljnjega, kršćanska krepost. Spada u bitne vrijednosti i psihijatrije - kao susret, razgovor, kao "biti zajedno u boli" gdje se očituju te velike vrijednosti koje su istovremeno vjerničke, duhovne, ali i korisne na medicinskom planu kojim se ja bavim.

Prvi put sam ga susreo u Navari, jedne večeri prije 15 godine. Odmah me se dojmila neposrednost njegova izlaganja, jer nikada nije pokazivao one hladne teološke napukline koje, bojim se, čine teškim razgovor sa svakom osobom. Bilo je to izlaganje ispunjeno duhovnom jasnoćom velikih kršćanskih učitelja. U njemu sam vidio skupljenu i preobraženu teologiju, rekao bih u biti apsolutnu vjeru, ali koja nikada nije odvojena od psihološke spoznaje onoga koji stoji uz njega. Veliko Giussanijevo duhovno izlaganje uvijek ide skupa s izvanrednom sposobnošću uočavanja i prilagođavanja sadržaja, što za svakoga čini s onim što govori. Zadivila me i širina njegova pristupa: Lopardi, Beethove, Schubert, Mozart - kao dimenzije koje šire duhovnu evanđeosku jezgru. Njegova duhovnost čini mi se veoma modernom, jer je utjelovljena u svakodnevni život. U nekim njegovim tekstovima vidio sam da citira i mene, ali uvijek do kraja uočavajući različitosti putova kojima hodimo; u isto vrijeme uočio sam potragu za vrijednostima koje svatko od nas treba ostvarivati, bez obzira što smo na različitim poljima. Neke vrijednosti, međutim, završavaju time što skupa povezuju naša dva paralelna puta. Bitne vrijednosti koje svima predlaže don Giussani, ako one žive i u nama, dopuštaju nam da proširimo spoznaju otajstva, koja je važna i u psihijatriji: neizrecivo i nespoznatljivo ostaju ondje i nema knjiga niti iskustava koja bi mogla srušiti zidove. Ako se život živi onako kako ga predlaže don Giussani, također i unutar jednostavnog iskustva, empirijskog i ljudskog - kakvo je moje, to bez sumnje pomaže.

Milost je sjaj neizrecivoga, duhovnoga, i Otajstva također, ali ona živi u nama, živi u meni. Ona sažiže svaki racionalni, hladni i ledeni pristup, da bi nas naučila dokučiti ono što osjećamo, ono čega imamo predokus, a nužno je za život. Milost, dakle, kao dimenzija, bez sumnje psihološka, nadbiološka, ali kao nešto što stvarno postoji. Kod nje poznajemo učinke, a ne poznajemo uzroke. Pokušam li je definirati, prijateljstvo se pretvara u kašu, bježi, u opasnosti je da bude razoreno. Spašava se samo ako je umetnemo npr. u veliku teološku raspravu, ali duboko ljudsku, čini mi se onu don Giussania, ili u onu Simon Weil, koja nije ni teološka, ni psihološka, ni filozofska rasprava, ali nam očituje neku daleku krhotinu, neku iskru misterija. Bez te iskre sve postaje mračno, tamno, nerazumljivo. Uz to, vjerujem da je bez prijateljstva nemoguće shvatiti smisao tuđih patnja, što uvijek sa sobom nosi određene nejasnoće koje mogu dokučiti samo oni koji znaju što su pogledi: nema niti jednog okulista koji bi njih mogao otkriti u očima! Sve teorije, sve rijeke riječi koje koristimo pokušavaju definirati nešto što je neizrecivo. Na kraju krajeva tjeskobu, patnju, šizofreniju možemo raščlaniti u toliko simptoma, ali one bježe pred svakom racionalnom raspravom. U Giussanijevu sjajnom izlaganju razlika između psihološke i transcendentalne razine postoji uvijek. Ja ne dijelim mišljenja pojedinih studija "psihologije religija": čine mi se nesmotrenim pokušajima jer ulaze u rizik pokušavajući učiniti psihološkim, odnosno iskustvenim, ono što pripada području duhovnoga, transcendentnoga. Dok je susret dviju staza, ponavljam, negdje u beskraju.

Beskrajno, sigurno, ako živi u nama, prati nas u svakom činu, u svakom postupku našega života, neovisno o psihologiji koja nas karakterizira: to su vrijednosti koje se kreću i žive unutar onoga što mi činimo kada se susrećemo s drugima. Svesti te vrijednosti na neku psihološku organiziranost, zbog čega neki posjeduju prikladnije psihologije, više "religiozne", znači upravo ponovno staviti u raspravu ovu veliku tezu o beskrajnome koje djeluje u nama. Nema te psihologije koja bi mi ikada mogla objasniti što je milost.

"Misli srca" su one koje nalazimo kod Augustina i koje su potaknule čak i Heideggera da napiše kako bitne životne stvarnosti, tj. rađanje, patnju, smrt, uspijevamo shvatiti samo ako imamo svjetlo razuma, priznajući da postoji i drugačiji način spoznaje, a to je onaj o kojemu govori Pascal, ili Scheler, ali i onaj kršćanski način - vjerujem. Marcel Proust misli srca izjednačava s intuicijom.

Srce, naime, nije protivno razumu. Sigurno, i srce je ono koje nam dopušta da nešto spoznamo. I srce nam dopušta da možemo, da zamišljamo, da vidimo, da gledamo i da dodirnemo (ovo je možda i najvažnije) samo Otajstvo. Ono je drugi obzor spoznaje, i to cjelovite: ne kažem da treba postojati samo ova spoznaja, ali je ona kao sjena koja se pridružuje svjetlu razuma, dopuštajući nam shvatiti i ono što ne govorimo, pa i ono što ne osjećamo... Čak je i racionalist, kao što je Robert Musil, napisao da je područje neizrecivoga neizmjerno i ako smo zaslijepljeni potragom za apsolutno razumnim, ono neizrecivo nikada nećemo doseći.

Razgovarao: Carlo Dignola Preveo: Marko Puškarić