Kardinal Joseph Ratzinger, prefekt Kongregacije za nauk vjere i jedan od vodećih teologa Katoličke Crkve nedavno je posjetio našu zemlju kako bi sudjelovao na Međunarodnom simpoziju o kardinalu Šeperu. Na Simpoziju je kardinal Ratzinger imao izlaganje na temu "Kardinal Šeper kao prefekt Svete kongregacije za nauk vjere".

Premda protokol nije predviđao da kardinal Ratzinger daje intervjue, mladenačkom upornošću (što je nekima vjerojatno došlo i kao mladenačka napornost) uspjeli smo dobiti odgovore bar na tri pitanja. Ta pitanja možda jesu "protokolarna" ili prigodničarska, a s kardinalom bi se moglo razgovarati o mnogo zanimljivijim i "provokativnijim" temama, no, do njih nismo stigli, jer smo ga zaustavili na hodniku i već je kasnio u "rasporedu".

Papino je poslanje, koje mu je povjerio Krist, da svoju subraću jača u vjeri. I za to, naravno, treba suradnike koji će i danas promišljati pitanja vezana uz vjeru. S jedne strane, treba istražiti koje joj opasnosti prijete i koje joj se tendencije suprotstavljaju a koje bi mogle dovesti do toga da čovjek izgubi vjeru, te s druge strane treba vidjeti što može pomoći da bolje vjerujemo i vjeru prakticiramo. Dakle, pročelnik sam Kongregacije za nauk vjere, i imam zadaću pomoći papi i biskupima kako u ovom času uprisutniti vjeru.

U doba kardinala Šepera, dakle krajem 70-ih i 80-ih godina, pojavili su se u društvu i Crkvi problemi koje uglavnom imamo i danas. To je vrijeme (1968.) vrijeme velikih previranja u Crkvi i u društvu. Šeper je Kongregaciju morao najprije osuvremeniti, dati joj nove metode i strukture mišljenja. I to je učinio tako, da i mi danas možemo raditi po tim istim normama. Neke moramo i dalje razvijati, ali, u cijelosti gledano, on je uspostavio sistem djelovanja. Nakon toga je išao za tim da izvornu vjeru u Krista ponovno definira i osuvremeni, jer su tada postojale mnoge tendencije kojima se nastojalo Krista shvatiti: po mnogima on je doduše bio veliki čovjek ili prorok, isticala se važnost vlastitih uvjerenja o njemu koja su dovodila u pitanje njega kao Sina Božjega i pravog čovjeka. S tim su povezani i problemi shvaćanja Crkve u tom razdoblju. Postoji jedna jedina Crkva a ipak puno Crkava. Postavlja se dakle pitanje u čemu se sastoji jedinstvo Katoličke Crkve. Iz toga proizlazi i pitanje o nužnosti da kao kršćani zajednički djelujemo - tražimo zajedničke putove. To je bila jedna od velikih tema. Nadalje, Šeper se bavio moralnim pitanjima, na koja i mi danas moramo odgovarati; borba za život, pitanje pobačaja, sterilizacije, eutanazije… Ta su pitanja tada bila promišljana u samom začetku. U međuvremenu razvila se cijela bioetika i biogenetika; tako da je ovo područje, koje se u njegovo doba tek počelo formirati, danas postala velika tema baš kao što je i, s druge strane, pitanje kako u jednom relativiziranom svijetu zauzeti vjernički stav, a da istodobno budemo tolerantni prema drugima i da ne izgubimo sposobnost za dijalog. Ali u cijelosti gledano u doba kardinala Šepera zadane su smjernice za rad, te mi, prema njima, moramo pokušati služiti vjeri u vremenu koje dolazi.

Premalo poznajem prilike u zemlji pa se ne usuđujem Hrvatima davati savjete. Ali, vi pripadate Europi i osjećate sve one probleme koji su prisutni u Europi. Na primjer, kako u svijetu koji naginje agnosticizmu*, ideji za koju nitko točno ne zna što je, imati hrabrost vjerovati, i moći vidjeti da svijet treba ovu vjeru da bi se mogao održati zajedno i da bi mogli opstati u budućnosti. Dakle, potrebna je hrabrost da i danas unatoč svemu vjerujemo u budućnost, da vjerujemo da je vjera put koji će i u budućnosti biti postojan i koji će nam pomoći da zajedno živimo i da se suočimo sa svim problemima koje Europa ima. Vjerujem da upravo istočna Europa sa svojom vjerskom tradicijom može tome dati veliki doprinos.