Volim Zadar. Tamo sam rođena i tamo provela pola života. Volim kad se u mom gradu događaju dobre stvari. Nema tome dugo, jedan mladi zadarski pisac bio mi je gost u emisiji Idi za srcem, pričao o sebi i svom radu. Dobila sam, naravno, knjigu na dar. Kao uzgred, rekoh da sam profesor komparativne književnosti.

- O super, želim čuti jedno stručno mišljenje, jedva čekam da ju pročitate, kaže mi njegov zagrebački menadžer dajući mi knjigu. Obećaje da će me uskoro nazvati.
- Ma, ne, ne, nisam vam ja neki profesor. Ja sam novinar, znate kakvi su oni, površni, he, he.
- He, he. Baš ste šaljivi.

Zašto sam to uopće spominjala? Htjela sam se napraviti važna, eto zašto! Mogla sam reći da sam završila agronomiju…

Pročitala sam prvih tridesetak stranica i odustala zauvijek. Nakon mjesec dana nazove menadžer; kažem da još nisam počela ali budem. Nakon dva mjeseca ponovno me nazove.

Naravno, rječnik je na kraju knjige, to jest prijevod starih, arhaičnih izraza.

- Ipak, sviđa vam se znači?
- Daa, da! Naravno, sviđa mi se!
- Nije vam bila dosadna?
- Iskreno govoreći, je malo. Ali samo na početku dok se ne polove likovi, dok se ne skuži tko je tko.
- Dokle otprilike?
- Gh? Prvih tridesetak, pedesetak stranica…? Malo su imena čudna, pa se onda teško povezuje. Inače poslije, ide to… je, je, baš dobro.

Ah, stručne li kritike!

- Super! Reći ću ja našem prijatelju da vas nazove.

Ajme. Može li gore? Navečer nazove autor.

U početku treba vremena ali kad krene, kad osjetiš da laž pada na plodno tlo, da nema nikakvih sumnji, onda to krene. Čujem ja sebe kao da netko drugi govori: kak’ je stil ovakav pa onakav, kak’ bi to bilo super za film, kak’ je sve kontra današnje moderne literature i baš je zato dobro jer je drugačije. Sjetila sam se što mi je govorio u emisiji, pa onda još nadodajem i izmišljam. Jednom riječju - lažem. Al’ što je - je, zvučim uvjerljivo. Kao da sam ju pročitala cijelu. Čak sam u jednom trenutku zgrabila prašnjavu knjigu s police, listam onako bez veze i čitam nasumice. Iznenađuje moja drskost.

Sad mi je jasno kako se pišu recenzije neodgledanih filmova i nepročitanih knjiga.

- Haa…?
- Neki dio koji ti je posebno dobar.
- Da, da… Eee… Ne znam kako da ti kažem…

Očajnički listam stranice u potrazi za naj dijelom…

Što ću sad? Došla sam do kraja. Ništa mi drugo ne preostaje. Reći ću mu istinu.

- Znaš što? Nije ti to moja literatura… ja ti volim više ovako, kako da kažem… meditativnu, kontemplativnu literaturu, a ovo su događanja, akcija. Ovo je više za film. Ne mogu izdvojiti niti jedan trenutak...

Zato jer knjigu nisam ni pročitala... To sam htjela reći.

Ne mogu izdvojiti niti jedan trenutak… osim..., osim kraja. Kraj, kraj mi je zapravo najbolji, neočekivan je! Kraj je super! Iznenađujući, neočekivan, pravi obrat. Ali, film! Da se od ovog napravi film - bio bi odličan!

Uh! Bilo je to pred Uskrs. Ajme. Taman sam se taj dan ispovjedila. Nakon još jedne ispovijedi malo sam živnula. Mjesec dana je prošlo, zaboravila sam sve to. Onako lijepog omota, famozna nepročitana knjiga zauzela je vidljivo mjesto na polici. I baš kad sam se opustila, novi poziv. Menadžer pita da jel’ bi mogla nešto napisati o knjizi za internet stranice. To bi im puno značilo.

- Da jel bih mogla? Ma, naravno!
- Neće vam biti problem?
- Da problem? Čas posla!

Vesna Živko