"A sad mi pričaj. Što si vidio?" - rekla je baka svome unuku u knjizi koju sam nedavno čitala. Pitala bi ga tako uvijek i o svakom i najmanjem događaju: "Pričaj mi. Što si vidio?" A on bi pričao. I s vremenom je sve bolje uočavao stvari i pojave oko sebe. Vidio bi još jedan detalj koji prije nije vidio. Učio se promatrati stvari iz svakoga mogućeg kuta. U knjizi je dječak izrastao u čovjeka koji je uspio odbaciti primamljivu ponudu zla i kada mu se predstavila kao dobro i učiniti dobru stvar.

Odgojili su nas i učili da treba činiti dobro, a zlo izbjegavati, ali rijetko su nam rekli kako to stvarno nije tako lako. Gotovo redovito se zlo čovjeku predstavlja pod vidom nekog dobra. I lako čovjek zavara i sebe i druge i krene lošim putem, govoreći kako čini dobro. Osim toga teško je uvijek slijediti načela, nekad ponesu osjećaji, i privid humanizma - pa čovjek i prelako pada u napast zbog svoje komocije dovesti u pitanje i dobra načela. Zato je potrebno redovito se pitati - o sebi, o drugima, o situacijama - "Što si vidio?".

Treba ipak znati da teško to možemo svojim snagama. Jer sigurno nam se mnogo toga što ćemo vidjeti kod sebe samih neće svidjeti. Puno je lakše razbistriti pogled kada nas netko tako strpljivo, blago pita: "Što si vidio?". Puno je lakše sve kada te prate oči koje te vole. A nama, umjesto bake iz knjige to pitanje postavlja naš vječni Otac: "Gdje si?"; "Što si vidio?". Ako i uvidimo da smo pali - onda nam On odmah pruža ruku da se dignemo i sigurnost da nas na pravom putu vodi za ruku.

Nalazimo se na početku nove školske godine. Pred nama je puno stjecanja novog znanja i puno učitelja koji će nas htjeti naučiti da razmišljamo baš na njihov način. Mnogo je pitanja i problema koji nas mogu i zbunit. Zato želim svima nama da prije svega uvijek bolje i više naučimo redovito o svemu razmišljati s Bogom, učiti s Bogom, raditi s Bogom.